Periferna skladateljica

Periferna skladateljica

Soundtrack-fanovi oduševljeni su pjesmama (premda ih ima toliko da ni polovica nije stala na CD). Dapače, pjesma Vanilla Sky Paula McCartneyja nominirana je za Zlatni globus, a najzagriženiji tvrde da je soundtrack bolji od filma (!)

Kao skladateljica glazbe filma Nebo boje vanilije potpisana je Nancy Wilson, žena s tankom filmografijom koja obuhvaća četiri glumačka (Fast Times at Ridgemont High, The Big Score, The Wild Life, The Meteor Man) i tri skladateljska pokušaja (Say Anything, Jerry Maguire, Almost Famous). No, njezine skladateljske kreacije gube se u filmu pretrpanu popom, rockom i alternativnim rockom. Izvođači su razni: Radiohead, REM, Paul McCartney, Sinead O'Connor, Peter Gabriel, The Chemical Brothers, Spacecraft, Leftfield... popis je gotovo beskonačan. Međutim, premda bismo se mogli mrštiti da je opet riječ o filmu na čiju su zvučnu vrpcu zbrda-zdola nabacane popularne pjesme kako bi privukle publiku, dolazimo do posve drukčijeg zaključka. Gomila songova ne smeta, jer ih čujemo kada se likovi nalaze na ulici, u automobilu, u noćnom klubu — dakle, pojavljuju se na mjestima gdje se logično očekuje song, a to što nemamo uvijek predodžbu prizorne glazbe (ne vidi se uvijek izvor zvuka) samo je redateljska igra na koju je kino-publika već odavno navikla.

Sve je lažno

Iznenađuje jedino uporaba pjesme Good Vibrations Beach Boysa koja podvlači scenu otkrića da je sve lažno — od lica glavnog lika do ljudi i situacija koji ga okružuju. Premda je lik kojega glumi Tom Cruise u toj sceni morao osjetiti svojevrsno olakšanje (pojavljivanje mrtve djevojke ipak je bio proizvod njegova uma, a ne stvarnost — uh!), teško je prihvatiti da je doista osjetio dobre vibracije. Na mjesto jedne noćne more došla je druga, a sve je proizvedeno u hladnim i bezosjećajnim laboratorijima poduzeća LE. Good Vibrations ne sugerira ni novu stravu ni hladnoću okruženja koja je potpuno suprotna snažnim i zbrkanim emocijama razmaženoga playboya. Možda bismo mogli pomisliti da je izbor Good Vibrations bio uzrokovan postprodukcijskim primislima o soundtracku, ali pjesme na soundtracku — nema. Stoga je (pretpostavljam) redateljev izbor (Cameron Crowe) vjerojatno bio vođen idejom suprotstavljanja glazbe slici za koju nisam baš sigurna da je u ovom slučaju bila opravdana.

Soundtrack-fanovi oduševljeni su pjesmama (premda ih ima toliko da ni polovica nije stala na CD). Dapače, pjesma Vanilla Sky Paula McCartneyja nominirana je za Zlatni globus, a najzagriženiji tvrde da je soundtrack bolji od filma (!).

Podcrtavanje emocija

U svemu tome uloga skladateljice Wilson ostala je samo periferna. Njoj je redatelj dopustio da podcrta doista emotivne scene, scene izricanja prave ljubavi, scene koje su većinom smještene u interijere. Kako te scene nakon svega djeluju nestvarno i neistinito, tako djeluje i Wilsoničina glazba. Ona se ne služi velikim orkestralnim korpusom jer to se, uostalom, ne bi uklapalo u koncepciju ostale glazbe, tj. songa. Stoga je njezin glazbeni jezik prozračan — ili povjeren glasoviru ili gitari ili sintesajzeru (ne bih se kladila da i zvukovi glasovira i gitare također nisu proizvedeni na sintesajzeru i dobro obrađeni) taj glazbeni jezik upotpunjava sliku stvaranja ljubavi koju hirovi sudbine čine iznimno krhkom.

U glazbenom smislu njezin je posao solidno napravljen — niti je osobito kreativan niti je posebno loš. To je filmska glazba koja je napisana poput školske zadaće. No s druge se strane neopazice uklapa u koncepciju zanimljivog i neobičnog, pa i ona pridonosi nesigurnom osjećaju koji gledatelj ima izlazeći iz kina — je li to zbilja ili san, odnosno: je li to dobar film koji nastoji biti i umjetnički osmišljen ili samo još jedan komercijalni proizvod?

Irena Paulus