Osjećaj za swing

Osjećaj za swing

Peggy Lee, Best, Lafayette Music Group, BST CD 9116

Pojava diskografskih kompilacija (tzv. sampleri) intenzivirana je osobito tehnološkim napretkom u akustici te slijedom toga i nastankom kompaktnih ploča. Otvorila su se tako pročišćavanja starih analognih snimaka, većoj minutaži koja stane na disk, ali i riziku programskog izbora, koji sada nerijetko ovisi o stručnoj razini i afinitetima onih koji odlučuju o izboru na disku predstavljenih snimaka te tako nalazimo razumljivo na kompilacije raznih pristupa i razina programske kvalitete. U jazzu je, za razliku od nekih drugih glazbenih sfera, stvar još opasnija, budući da tu caruju i brojni nekompetentni, nerijetko ilegalni, najčešće anonimni producenti.

U slučaju kompilacije diska Best nedavno umrle pjevačice Peggy Lee bilo je i sreće, budući da je izbornik ipak znao o kojem se području i razdoblju jazza radi, birajući snimke iz kataloga etiketa Capitol i Decca, te tako pred sobom imamo sasvim pristojan diskografski dokument te istaknute vokalistice, određen erom swinga četrdesetih godina, što znači njezinim suradnjama s ponajboljim ondašnjim svingerskim big bandom — orkestrom Bennyja Goodmana. To dakako određuje i profiliran repertoar, kojim je Peggy Lee zapravo i zaslužila istaknuto mjesto u povijesti swinga, pri čemu je zamjetno da je sastavljač kompilacije iz projekta isključio njezine autorske radove.

Autentični vokal

Za stručnjake i ljubitelje jazza koji su stasali uz big bandove swinga u tom je programu jasno prvo mjesto prvog jazz-hita Peggy Lee Why Don't You Do Right?, na koji se gotovo kronološki nadovezuju i drugi; My Old Flame, How Long Has This Been Going On?, Lets Do It, Lets Fall in Love i All I Need Is You, u autorskom rasponu od tradicionalnog McCoya preko Johnsona i Coslowa do neizbježnoga Cola Portera. Dukeu se Ellingtonu Peggy Lee na disku odužuje čuvenom baladom I Got It Bad (And That Ain't Good), a Irvingu Berlinu pjesmama I Threw a Kiss nn the Ocean i How Deep Is the Ocean, dok ostatak do osamnaest na disku predstavljenih izvedbi pjesama (Shady Little Bird, Everything I Love, Full Moon, Elmer's Tune, On the Sunny Side of the Street) čine i onu manje poznatu repertoarnu stranu Peggy Lee iz razdoblja kad je s Goodmanovim orkestrom nastupala i na poznatim američkim ball room — priredbama vezanim uz plesne podije, pri čemu ne bi valjalo zanemariti ni važnu ulogu big banda na čelu s legendarnim klarinetistom swinga. Iako nerijetko na relacijama jazz — popularna glazba, Peggy Lee se na ovom disku stavlja uz bok nizu tada afirmiranih i profiliranih obojenih pjevačica jazza, predstavivši se kao vokalistica autentična načina vokalne interpretacije i izrazitog osjećaja za swing.

Ovaj dobrodošao programski profiliran diskografski, sad već i povijesno vrijedan dokument, svakako je važan segment opusa Peggy Lee, te tu kompilaciju valja tako i shvatiti. U eventualnoj kombinaciji sa još nekoliko ovakvih samplera, ostvarenje kojih bismo u skoroj budućnosti mogli očekivati, ličnost bi te pjevačice i kao skladateljice bila svakako zaokruženija, no možda je baš ovaj disk nazvan ne bez razloga Best, za ljubitelje jazza najkarakterističniji i sa stajališta swinga najvredniji.

Mladen Mazur