O trokutima i prigušenim kolorima

O trokutima i prigušenim kolorima

Između koloristički i kompozicijski naglašena prvog filma i kompozicijski razređena i koloristički prigušena posljednjeg nalazi se Nebo, sateliti, koji, slučajno ili ne, spaja dva filma, barem kada je riječ o prostoru: od izvanjskoga svjetla zaštićeni i zamračeni interijeri s jedne i prigušeni kolori golemih eksterijera s druge strane. Upravo prigušeni kolor eksterijera upućuje na nešto pomalo kontradiktorno: na klaustrofobiju otvorenoga prostora, u kojem se sve vrti u krug

Jozo Patljak, producent posljednjega filma Lukasa Nole Sami jedan je od onih ljudi koji se usudio napraviti ono o čemu u nas sanjaju mnogi redatelji: uložiti novac u hrvatski film, a uložio ga je u jedan od najzanimljivijih filmova domaće produkcije. Brzina nastanka filma svjedoči da je privatna incijativa daleko efikasnija od ministarske, uvijek glomazne i pune nesuglasja, filtriranja i, dakako, otezanja. No, istodobno, ukazuje i na bitnu činjenicu da privatna inicijativa, neovisna o državnom budžetu, ne mora utjecati na tip filma, na njegovu originalnost i osebujnost, ukratko, na njegovo autorstvo i njegova autora. Uz to, Sami posjeduju stanovita obilježja koja se provlače i u prijašnjim filmovima Lukasa Nole, stoga je autorski prepoznatljiv.

Evo nekoliko usporednica:

Prvo, na razni inicijalnog odnosa među likovima: u četiri od pet filmova neki je tip trokuta među likovima: potpunog ili krnjeg: Mustafa Nadarević — Nataša Dorčić — Ksenija Marinković u Dok nitko ne gleda (1992); Filip Nola — Iva Živković — mrtva majka/supruga u Svaki put kad se rastajemo (1994); Barbara Nola — Filip Nola — Barbarin muž na ratištu koji nije prisutan u filmu, ali je snažno naznačen u Nebo, sateliti (2000) i, napokon, Leon Lučev — Nina Violić — u filmu Sami (2002). Prvi i posljednji primjeri su geometrijski zatvorenog trokuta, drugi i treći onog naznačenog ili, ružnije rečeno, krnjeg.

Drugo, na razini pokretača zbivanja, ponovno u četiri od pet filmova, jedan od likova ima žestoki otklon od tzv. normalnog, uravnoteženog ponašanja: patološki ljubomorni policajac (M. Nadarević) u Dok nitko ne gleda, daleka rođakinja-lezbijka i alkoholičarka (Ksenija Pajić) u Svaki put kada se rastajemo čije je ponašanje i uzrokom nomadske sudbine male Ive Živković; ludi mafioso, narkoman i seksomanijak (Ivo Gregurević) u Ruskom mesu i, naravno, čovjek koji je pao na zemlju Jakov Ribar (Filip Nola) u Nebo, sateliti, čovjek sa svim osobinama nadnaravnog bića, o čemu mu svjedoči i slučajno nadjenuto ime.

Treće, na razini prikazanoga svijeta, od pet slučajeva u četiri je riječ o naglašenoj fizičkoj izolaciji: stan za uhođenje u Dok nitko ne gleda, centar za izbjeglice u Svaki put kad se rastajemo, dolina Neretve u Nebo, sateliti, podrumski stan u Sami. Sve do odlaska na more, prije pokolja, gotovo cijelo Rusko meso također je smješteno u izolirani prostor bordela.

Čemu nabrajanje? Da bi se proučila samo jedna dimenzija Nolinih filmova. S druge strane, ono povlači za sobom tipično pitanje kritičara cjepidlaka koje se i publici i redateljima čini nebuloznim ili, u najmanju ruku, nepotrebnim. Je li Lukas Nola redatelj prostora? Iako prva dva filma imaju u naslovima dok i svaki put, odgovor se ipak možda isplati potražiti y dva niza paralelnih pitanja.

Paralelna pitanja

Paralelna pitanja za prvi film (Dok nitko ne gleda): prvo pitanje: koliko dana Mustafa Nadarević špijunira Natašu Dorčić? (Vrlo teško pitanje, čini mi se bez odgovora.) Drugo pitanje: što je cilj protagonista? Odgovor: pronaći mjesto za dobro špijuniranje vlastite žene kako bi otkrio da li ga vara.

Paralelna pitanja za drugi film (Svaki put kad se rastajemo): prvo pitanje: koliko sati, dana, tjedana, mjeseci Filip Nola traži smještaj za svoju kćer? (Teško pitanje, čini mi se bez odgovora.) Drugo pitanje: što je cilj protagonista? Odgovor: pronaći sigurno mjesto za svoje dijete.

Paralelna pitanja za treći film (Rusko meso): prvo pitanje: koliko dugo treba protagonistici da otkrije sestrinoga ubojicu. (Teško pitanje, čini mi se da nema odgovora.) Drugo pitanje: što čini protagonistica (Barbara Nola)? Odgovor: ubacuje se tamo gdje su potencijalni ubojice njezine sestre.

Paralelna pitanja za četvrti film (Nebo, sateliti): prvo pitanje: koliko dugo Jakov Ribar (Filip Nola) provodi na zemlji? (Teško pitanje, čini mi se da nema odgovora.) Drugo pitanje: što čini protagonist? Odgovor: prolazi prostorima i mjestima gdje se događaju jako ružne stvari.

Paralelna pitanja za peti film (Sami): prvo pitanje: koliko dugo treba protagonistici da se osveti djetetovu ubojici? (Teško pitanje, čini mi se da nema odgovora.) Drugo pitanje: što protagonistica čini? Odgovor: zauzima mjesto njegove žene.

I opet pitanja

Vratimo se načas onome dok i svaki put iz naslova prvih Nolinih filmova. Dok ima prizvuk trajnosti, nepromjenljivosti. Svaki put je repetitivnost. Oboje označuju ono u vremenu nepromjenljivo ili stalno vraćanje istog. Stoga je matematičko proračunavanje vremena ili gledateljeva svijest o protoku vremena nebitna.

Ovo je možda točno. Ako jest, ako je to jedna od osobina Nolinih filmova, što je onda na razini drame bitno u njegovim filmovima, dakle, prevedeno, što je bitno njegovim protagonistma i protagonisticama? Inspektoru Kramariću i Jakovu Ribaru bitno je da vide kako bi mogli djelovati, Filipu Noli u Svaki put.., Barbari Noli u Ruskom mesu i Nini Violić u Sami bitno je da nađu kako bi mogli djelovati. Svi se posvećuju gledanju i traženju, bez obzira koliko to dugo trajalo. Stoga Nola ponajprije organizira prostore u svom filmu, bilo interijere, bilo eksterijere. Čovjek i prostor: čovjek može u prostoru mirovati ili se u njemu kretati. U Svaki put kad se rastajemo i Nebo, sateliti protagonisti se kreću, svladavaju različite prostore i putuju od točke do točke. Kad je riječ o prostoru, zanimljiv je slučaj s Ruskim mesom: masovno preseljenje cijele ekipe iz bordela na more završava smrću svih, osim protagonistice.

Napokon, Dok nitko ne gleda i Sami su filmovi mjesta, prvi točke promatranja glavnoga junaka, drugi zatvorenoga, strogo omeđena mjesta osvete.

Zapravo, prvi (Dok nitko ne gleda) i posljednji (Sami) idealni su primjeri, već spomenute, prostoru izolacije u Nolinim filmovima. Naravno, postoji bitna razlika: izolacija u svijetu Nola-Šuvak u prvom filmu izolacija je s bitnim naglaskom na prozore, pa dakle i s prožimanjem interijera i eksterijera; u drugom, izolacija Nola-Pivčević potpuna je izolacija, dakle, bez ijednoga prozora. Čini se onda vrlo logičnim da u prvom interijer biva osvijetljen bočno, dakle horizontalno, a u posljednjem, jer ne postoji prirodni izvor osvjetljenja, pretežno kroz vertikalne smjerove. Prvi je film izrazito koloristički i kompozicijski razrađen, osobito u interijerima, i slijedi slikarstvo Edwarda Hoppera, američkoga slikara kojeg su u svojim filmovima citirali i američki redatelji film noirea, ali i poslije, pedesetih godina.

Boje nisu nevažne

Posljednji film izrazito je kompozicijski razrađen, uz neprestanu simetriju u većini kadrova, no, istodobno, to je i kolor bez kolora. Zelenoplavkasti ton interijera te pepeljastosiva, blijeda lica protagonista nisu dobivena filtrom, nego pripremom svjetla i laboratorijskom obradom. Jedina scena koja izrazito prelazi u crveno jest scena ubojstva glavnoga junaka na kraju filma. Vjerojatno najbolji primjer naglašene kompozicijske simetrije kadra jest prvi susret Nine Violić i Leona Lučeva. U srednjem planu, on je za stolom, bočno. Na stolu boca s mlijekom, a u unscharf pozadini, dijagonalno stube kojima se spušta Nina Violić. Točno na sredini njezina puta stubama, dakle, točno u sredini kadra nju će prekriti boca s mlijekom. Ona sjeda za stol i sada se boca nalazi točno između njih. Leon Lučev gura je prema njoj i sada se boca nalazi točno na granici trećine slike. Simetrija, ravnoteža, narušena je i kreće se u dugi iscrpljujući dvoboj.

Između koloristički i kompozicijski naglašena prvog filma i kompozicijski razređena i koloristički prigušena posljednjeg nalazi se Nebo, sateliti, koji, slučajno ili ne, spaja dva filma, barem kada je riječ o prostoru: od izvanjskoga svjetla zaštićeni i zamračeni interijeri s jedne i prigušeni kolori golemih eksterijera s druge strane. Upravo prigušeni kolor eksterijera upućuje na nešto pomalo kontradiktorno: na klaustrofobiju otvorenoga prostora, u kojem se sve vrti u krug. Takav je i kraj filma: protagonist završava tamo gdje je počeo.

I, na kraju, još nešto o Nolinim trokutima. U posljednjem se filmu udvostručuju. Dva trokuta rađaju simetriju: tri para: dvije žene, dva mala blizanca i dva velika blizanca.

Dario Marković