...o psu da i ne govorimo

Tom malom, umiljatom, vjernom prijatelju nije se ni govorilo pas, nego peso, pesonja, pesek, pasić, cuko, ćuko, ćukac, ćeno, cucak, cuckić, kučak — sve sama mazna kućna imena

Svako je dijete bar jednom u životu poželjelo imati psa. U tome su seoska djeca sretnija od gradske. Ona za psa ne moraju moljakati nevoljke roditelje i davati im doživotna obećanja (»to neću više nikada...«) — pas je jednostavno u dvorištu. Selbstverständlich. Kao mačka, svinja ili kokoš. Dijete koje je bar jednom imalo psa shvatilo je na primjeru svoga ljubimca svu prirodnost i bol — i rađanja i umiranja (o A. B. Šimiću — »i smrt će biti sasma nešto ljudsko« — da i ne govorimo).

Tom malom, umiljatom, vjernom prijatelju (uvijek nam se veseli, bez obzira na to kakve smo mi volje: ljuti, svadljivi, žalosni, povrijeđeni) nije se ni govorilo pas, nego peso, pesonja, pesek, pasić, cuko, ćuko, ćukac, ćeno, cucak, cuckić, kučak — sve sama mazna kućna imena. Ti strpljivi dječji dušobrižnici stoički su podnosili glađenje, maženje i natezanje kad im možda i nije bilo do milovanja, obijesno dječje jahanje i kočijašenje, češanje i druge neprirodne oblike higijene, jurnjavu na zapovijed za bačenim štapom — a sve to samo zato da »herla« i »fraulika« (gazda i gazdarica) budu zadovoljni. Ponosni vlasnici (bez metlice i lopatice za skupljanje »pesjih brabonjaka«, dabome) svoje će ljubimce u javnosti predstaviti kao Reks, Lord, Grom, Aro, Astor, Kastor, King, što bi im trebalo (vlasnicima, mislim) podići ugled kod mačo prijatelja, a daj Bože još više kod koje mučačite. Mješanci bliski najraširenijoj pasmini, štrasenpotpuriju, (koji ne iskazuju tako spremno slijepu poslušnost svojim gospodarima kada ovi dreknu »Uz nogu!«, nego mirno drijemaju u svojim štenarama, jer oni i nisu za pokazivanje, njih »ne šetaju«, kako govore naši skorojevići), zovu se pak Floki, Bobi, Cigo, Muki, Fifi, Bleki. Nomen est omen (»kakvih ramena takvih i imena«, vrijedi za Slamnigove evanđeliste, a za pse da i ne govorimo).

Odakle je pas?

A odakle dolazi sama riječ pas? Etimološki nije sasvim jasna. Jedni misle da potječe od praindoeur. korijena *peik' — risati, označavati, šaren (pisan), a nalazimo ga i u pisati i u pastrvi. Takvi nalaze uporište u imenima koja psi dobivaju po boji dlake: Šarko, Šarov, Garov. Drugi pak, jer pas često mokri, dovode riječ u vezu s onomatopejskom osnovom pišati (fr. pisser, pissoir). A osnova pi poznata je u više jezika u riječima koje označuju spolne organe. Treći pse nazivaju po krznu — Kudrov, Bundov.

Riječ pas imaju svi slavenski jezici (pes, pies, uz neke druge nazive, npr. u rus. i sabaka, što je skitska riječ za psa). U kontinentalnoj Hrvatskoj kajkavski leksikografi (Belostenec, Habdelić, Jambrešić) bilježe cucak, cucek. Ova riječ korijen vuče vjerojatno od tal. cuccio — pašče; usp. cuko, cuce. Osnova je reduplikativna, a nalazi se i u alb. cucqë (kuja), što zbog velike geografske udaljenosti ne može potjecati od kajkavskoga cucka. Reduplikacija kao bitna oznaka onomatopeje može se naći i u drugim jezicima, tako u ukr. cuc, češ. cúcyk, čužka (psetance), španj, chucho. U toj reduplikaciji može doći do suglasničke varijacije (k umjesto c) na prvom ili drugom slogu — tako uzvik za tjeranje pasa cuki! postaje u mađarskom izraz za psa, a odatle i hipokoristici cuko i cukin (ali i huškački uzvik »puci ga!« da pas napadne onoga čija njuška nadmašuje naš prag tolerancije). Zamjena k/c ma prvom slogu daje i kucak, kuce, kuco, kucov, a to se kao onomatopeja javlja i u uzviku kojima se mame psi: kuc, kuci!

Vau, vau, grrr — od kučka do šteneta

Kučak (ovo je u Dubrovniku češće nego pas) mogao je dobiti ovo č iz izvedenice na e (kao u magare): kuče, kučeta (za onoga tko nema nikoga, obično djece, kaže se da nema »ni kučeta ni mačeta«). Ne treba smetnuti s uma ni utjecaj turskoga (küçük = mlade pseto) ni albanskoga (kuç u dječjem jeziku, kuçikë). Suglasnici c i č izmjenjuju se sa tj, npr. u ukr., rus. i mađ. — kutya. Nema sumnje da će se među njih vrlo komotno smjestiti i njihova roditeljica — kuja, kučka.

Na Baniji/Banovini i u Lici psa zovu kao nigdje drugdje u Hrvatskoj — ćeno. Neki misle da bi naziv mogao potjecati od Francuza, chien. No riječ je starija od dolaska i još bržega prolaska Francuza kroz naše krajeve. Dolazi od alb. qen (ćen), istrorum. čare, i znači mladi pas. A kako je taj izraz mogao doći do Vojne krajine iz karlmajevskih »gudura Balkana«? Seobom. Kao i prezime Polimac (čovjek s Lima) na istom terenu. U šatrovačkom jeziku u Prištini kenka dolazi od cine < canis. Talijanski cane vrlo je jasan u složenici macakan (pasjak, šinter) od mlet. mazacani i u pešikan/pešekan od tal. pescecane (morski pas).

Šintera (od njem. Schinder) zaobilazi svaki iole inteligentan pas u velikom luku; kako i ne bi kad znači živoder, gulikoža (u pravom i prenesenom smislu). U šinteraju neće završiti oni psi koji nisu lutalice, dakle koji su stambeno zbrinuti, barem u štenari, i to od malih nogu, još kao štenci. Štene, šteneta (nekadašnja T deklinacija za mladunčad svake fele) — mladi pas — krije u sebi isti korijen kao i čedo, malo dijete: usp. gornjoluž. šćeno, što znači zadnje, najmlađe dijete. Neki pseći Benjamin.

No i najbolji prijatelj često se zna prometnuti u ljutoga neprijatelja. Ima i onih koji i samu riječ pas izvlače iz značenja hud (stind. pišuna — neprijateljski; lit. piktas — bijesan). O oštroj strani pseće ćudi — pazi, oštar pas! — u idućem članku.