Nježno otkrivanje talenta

Nježno otkrivanje talenta

Andrea Zlatar, Neparne ljubavi, Meandar, Zagreb, 2002.

Može li magija brojeva, pitagorejski gledano, riješiti tajnu ljubavi? Budući da ovo pišem drugoga dana drugog mjeseca dvije tisuće i druge godine, neću se usuditi pogađati odgovor, ali mogu dodati, poput raznih new age magova, da u tome možda ima nešto. Pitanje brojeva vrhunsko je filozofsko pitanje; štoviše, zagonetka para i nepara može se čak svesti na jedno od temeljnih pitanja naše civilizacije. Onaj koji broji uvijek je i sam ubrojen — a to zlatno pravilo Lacanove teorije, primijenjeno na aktualnu situaciju, odnosi se i na nas, nove hrvatske kritičare.

Knjiga Andree Zlatar polazi od pretpostavke nepara. Sasvim obična, lagana riječ nepar, čini se da je najvažnija u dječjoj igri biranja; igri para i dispara. Dakle, nije riječ o jedinki, o nečemu što stoji samo za sebe, nego o nečemu što nije par; ali je nekad možda bilo i možda će opet biti. Možda u toj beskonačnoj otvorenosti jednog, nedovršenog, leži tajna bića. Knjiga je to o ljubavi, o nedostatku, o prolaznosti; knjiga o moru ili o jednom južnom mjestu na obali. Knjiga nemanja, knjiga osamljenosti.

Uklapanje u mikroklimu

Borges je jednom rekao da svaka knjiga, ako imalo vrijedi, treba imati kontraknjigu. Nije li kontraknjiga onaj komplement, idealni dodatak, višak, što od jednog čini par? Ali par je ipak samo prividno savršenstvo, samo privid tog nedostižnog i prevladanog jednog, par je harmonija koja je brža od svjetlosti, nestanak.

Knjiga Andree Zlatar savršeno se uklapa u mikroklimu nove hrvatske poezije koju još — koliko znam — nitko od kritičara nije zapazio, niti se udostojio o njoj progovoriti. Pa mi je vrlo teško govoriti o toj podudarnosti, o toj obojenosti — koja nam je jako nedostajala u prošlom desetljeću, bučnom desetljeću hard core fenomenologije — a bila je nedostatak onog intimnog, srži bića, koju nam poezija ponekad može istresti, podastrijeti. Ali ne kao pomodnu čarku, kao robovanje sintagmi poezija izražava ono unutrašnje, nego kao istinsku potrebu da se progovori o svom unutarnjem svijetu. Taj je svijet naša srž.

U potrazi za disanjem

Moram na ovom mjestu istaknuti, uz potrebnu dozu skromnosti, da moja nova knjiga također govori o sličnim stvarima. To je famozni put prema unutra, pokušaj pronalaska temelja onog subjekta koji svakodnevno živi, diše, govori — i koji je samo neparan. Ne jedinka i ne par.

Ta je mikroklima nastala već knjigom Lucije Stamać, čija radikalna simulacija zapravo prikriva nedostatak para, zatim se nastavila s knjigom Vesne Bige, koja je krenula na mukotrpni put bez ikakavih jamstava za dobitak, zatim slijedi Miljenko Jergović, kojemu je za putovanje poslužio jedan običan hauzmajstor, te na kraju Andrea Zlatar sasvim otvoreno i bez kompleksa, ali vrlo nježno.

Ova autorica, inače profesorica i kulturna radnica, urednica raznih publikacija, dakle organizatorica par excellance, pokazuje zavidan talent u ispisivanju vlastite intimne priče, pokazuje iznimnu spisateljsku razinu. Njezine mogućnosti, čini se, nisu ništa manje od mogućnosti Irene Vrkljan, na primjer. Nadam se da će nas Andrea Zlatar u budućnosti iznenaditi sa još nekoliko dobrih knjiga.

Rade Jarak