Nedopustiva sloboda restauracije

Nedopustiva sloboda restauracije

Vrtoglavica (Vertigo), red. Alfred Hitchcock

Restaurirana verzija Hitchcockove Vrtoglavice s posebnim dodacima izdana je 2000. godine, no to iznimno zanimljivo DVD-izdanje u Hrvatskoj još nije dočekalo podrobniju analizu pa čak ni širi prikaz kakav sigurno zaslužuje.

Za početak razmotrimo samu restauraciju filma. Vrtoglavica je snimana 1958. u (tada tehnološki vrhunskom) Vistavision–formatu, koji je osim vrhunske slike omogućio i hi-fi-zvuk, no nakon više od četrdeset godina originalni negativi bili su u vrlo lošem stanju. Današnji vlasnik filma Universal (film je producirao Paramount) uložio je više od milijun dolara u njegovu restauraciju, a restauratori James C. Katz i Robert A. Harris bili su na čelu ekipe koja je dvije godine radila na obnovi. Vizuali materijal, osobito boja, restauriran je besprijekorno (crvena je boja prenaglašena, no tako je i u originalu), a radi preciznosti restauratori su tražili neke originalne kostime, pa čak i uzorak boje zelenog Jaguara. Problematičnija je situacija sa zvukom, koji je pretvoren u Dolby-digital, ali uz neke upitne intervencije. Nasreću, pronađeni su originalni snimci hipnotičke, romantične glazbe Bernarda Hermanna, dijalozi su uspješno izdvojeni, no restauratori nisu bili zadovoljni filmskim zvukovima. Stoga su prišli najspornijem dijelu restauracije: ponovno su snimili velik dio zvukova i ubacili ih u film.

Novosnimljeni zvukovi

Iako restauratori tvrde da su se pritom koristili automobilima, pištoljima i drugim rekvizitima iz pedesetih, ipak je uklanjanje originalnih zvukova kakve je Hitchcock snimio i njihova zamjena novosnimljenima postupak koji prelazi granice dopuštenog zadiranja u izvorno djelo. Pažljiva usporedba DVD-a s VHS-snimkom filma otkriva da se zvukovi razlikuju. Primjerice, u početnoj sceni potjere čuju se odjeci pucnjave pištolja kakve u originalu nema, a i u nekim drugim scenama zvukovi se čine odveć oštrima u odnosu na dijaloge. Srećom, u većini scena dominira glazba koja u obnovljenoj verziji uistinu zvuči mnogo bolje i prilikom slušanja u surroundu pruža užitak neusporediv s VHS zapisom. Naglasimo da je u brojnim scenama Hitchcock potpuno eliminirao zvukove i dijaloge kako bi Hermannova glazba (koju tada još nije ni čuo) došla do punog izražaja.

Inače, Hermann zbog štrajka glazbenika nije mogao dirigirati izvedbom, pa je snimanje obavljeno u Londonu i Beču pod dirigentskom palicom Engleza Muira Mathiesona. Hermann osobno nije bio zadovoljan izvedbom, a dirigent Joel McNeely prilikom snimanja CD-a s glazbom iz filma 1996. otkrio je Hermannove oznake tempa koje su se razlikovale od onih primijenjenih pri snimanju glazbe za film. No, uprkos tome treba naglasiti da je riječ o jednoj od najboljih partitura u povijesti filmske glazbe koja ovom prilično usporenom filmu ne samo održava ritam, daje napetost i dočarava emocije nego glazbenim jezikom govori mnogo toga što slika ne čini. Hermann je smatrao da San Francisco nije prava okolina za priču Vrtoglavice, nego vrući jug, a prilika za pisanje glazbe za takav film pružila mu se u filmu Opsesija Briana de Palme, koji je svojevrstan remake Vrtoglavice smješten u New Orleans.

Alternativni kraj i (ne)izbačeni flashback

DVD-izdanje nudi nam i alternatitivni (produljeni) kraj, koji je Hitchcock snimio jer su neki strani distributeri insistirali na konvencionalnijem finalu. U toj verziji kraja Scottie se nakon tragedije na zvoniku vraća dobroj prijateljici Midge u njezin stan. Pritom likovi ne izgovaraju ni riječ, no Midge prije Scottijeva dolaska na radiju čuje da je Gavin Elster uhićen u Europi i da će biti izručen (čemu slijedi vijest da su trojica studenata uhvaćena u naguravanju krave u fakultetsku vijećnicu!). Takav kraj prilično otrežnjuje i na neki način eliminira svu melodramatsku snagu i trilersku napetost kakvu je Hitchcock stvorio dotadašnjim tijekom filma. Ta se verzija kraja srećom nije održala, no važan je dokument povijesti toga filma.

Polusatni dokumentrac o filmu i restauriranju te komentar uz film nude brojne zanimljivosti, od kojih ćemo izdvojiti najintrigantnije. Hitchcock je nakon snimanja izbacio scenu pogleda Madeleine prema Scottiju u restoranu Ernie's, smatrajući da bi on prerano otkrio da će se između tih likova nešto desiti. No probleme je izazvala druga intervencija, koju je Hitchcock izveo kad su kopije filma već krenule u distribuciju: izbacio je flashback u kojem se Judy sjeća događaja na vrhu tornja kad je Elster bacio tijelo svoje žene. Reakcija svih Hitchcockovih suradnika, a i kritičara, bila je izrazito negativna, a producenti su bili neumoljivi: Hitchcock je morao vratiti scenu u film. No, promotrimo film bez te scene (uz koju je morala bita izbačena i scena u kojoj Judy opipava i skriva svoju sivu haljinu te piše pismo Scottiju). Gledatelji sada doznaju za zavjeru u istom trenutku kada i Scottie: kada vide Charlottinu ogrlicu, a konačno rasvjetljenje događaja zbiva se u tornju prije samoga kraja filma. Neizvjesnost bi trajala dulje i doživljaj gledanja bio bi drukčiji. Rasplet bi možda bio manje eksplicitan i jasan svakom gledatelju, ali film ne bi bio ništa lošiji: Hitchcock je imao pravo, ali taj posljednji hir u ionako vrlo neobičnu i osobnom filmu, koji je punu afirmaciju u publike i kritike stekao tek godinama poslije, producenti nisu htjeli dopustiti.

Hitchcockovi suradnici svjedoče da Hitchcock nikad nije gledao kroz kameru, niti joj je prilazio, ali je točno znao kamo je treba micati jer se sam pretvorio u oko kamere. Volio je snimanja u zatvorenom, gdje je mogao kontrolirati svjetlo. Osobno je izrađivao grube skice za setove, brinuo se za reklamnu kampanju filma naglašavajući element vrtloga. Njegova žena Alma imala je vrlo velik utjecaj u odlučivanju. Po završetku scenarija, na kojem bi sa scenaristom radio mjesecima, Hitchcock je smatrao film gotovim i već razmišljao o idućem.

Cenzurirano žensko rublje

Lik Midge nije postojao u romanu Pierrea Boileaua i Thomasa Narcejaca D'entre les morts (bio je to njihov četvrti zajednički roman, iz 1954, prema njihovu tekstu 1955. snimljen je film Le diabolique, a surađivali su i na hororu Oči bez lica iz 1960), nego ga je stvorio scenarist Samuel Taylor kako bi priči dao humanost i kroz lik trećega, promatrača, vraćao zbivanja u realnost.

Hitchcock je imao vrlo precizne ideje o kostimima i ustrajavao je na, za plavušu netipičnoj, hladno sivoj haljini za Madeleine koju je Kim Novak jedva pristala nositi, ali mu je kostimografkinja Edith Head izradila i dva nezaboravna kostima: spektakularnu zeleno-crnu haljinu u kojoj se Madeleine prvi put pojavljuje u restoranu Ernie's i predivan bijeli kaput u kojem ona dolazi na Scottijeva vrata.

Zaključimo zanimljivosti s podatkom da je cenzura pomno čitala scenarij, pa se na zahtjev Legion of Decency u Scottijevu stanu nije smjelo sušiti žensko rublje, iako je bilo potpuno jasno da je Scottie nakon spašavanja iz mora morao Madeleine skinuti golu i presvući.

Zvučni komentar uz film bogat je i raznolik (osim restauratora govore i brojni članovi originalne ekipe), no ima dvije ključne slabosti: nedovoljna pripremljenost i improviziranost (neke su tvrdnje demantirane, a neka pitanja ostaju bez odgovora) te nekoordiniranost sa zbivanjima u kadru pa se čini da ga je bolje slušati bez gledanja filma. Uprkos navedenim nedostacima riječ je o pravom kolekcionarskom izdanju koje pruža samo u kinima viđeno bogatstvo boja i glazbe, što omogućuje potpuni užitak u gledanju ovoga Hitchcockova remek-djela.

Zlatko Vidačković