Najveći razlog za samoću

Najveći razlog za samoću

Seissel, Steiner, Herman ili Gecan... da nabrojimo bez reda samo neka imena, ne mogu se lako svrstati ni u jedan roj ni u neki krug i njihova samoća i likovna posebnost javlja se kao najveća dobit hrvatske umjetnosti u cjelini. Ne kažem da ova tvrdnja ne budi dvojbe, ali se ona može (barem se tako čini) prilično uspješno braniti. Ali kakve to sve ima veze s Koydlom? Ima. Jer izabrati svoj put i na njemu ustrajati znači ovdje u Hrvatskoj dosegnuti najveći razlog za samoću

»U kontekstu suvremene umjetnosti snažno je privlačila pozicija individualnosti koju je u minulim desetljećima izgrađivao Nikola Koydl« — kaže na jednom mjestu pisac uvodnog teksta kataloga Milan Bešlić.

Pišući toliko puta o našim umjetnicima i sâm sam pripominjao i povlačio pitanje konteksta i ta (mi) je retorička fraza bila govornička štaka koja je imala posve dobre i pravedne namjere; namijeniti svakome njegovo mjesto. S vremenom uočavao sam nepostojanje i nebrigu za cjelinu pa stoga i nepostojanje prizivanog ili sugeriranog konteksta — posebice za uporno individualno vijuganje koje je znalo pasti u nemilost aktualnosti shvaćene ovdje na čoporativni i nemisleći način. Jer problem se umjetnosti ovdje ne postavlja kao problem vlastitoga jezika pa stoga i izraza, nego kao problem zajedničkoga uvjerenja, neke kolektivne vjere i predznaka. I onda — kontekst!? Kako u Hrvatskoj nema nikakva konteksta jer ne postoji trijezna razumna razložna pozicija odnosa važnih i manje važnih činjenica (koja svako odmetništvo ne gleda kao jačanje cjeline nego kao balast kojega se treba riješiti), tako i histerična situacija lako isključuje zalutale ovce. Uz to nema na vidiku ni najmanje naznake nacrta za cjelinu, a još manje za odmjeravanje i premjeravanje individualnih prinosa nekoj umjetnosti. Što očekivati od sredine koja i svoju neveliku povijest ne zna? A ako je tako s njezinom prošlošću, što je s njezinom suvremenošću ili svakidašnjicom i što u njoj samotnik poput Koydla može očekivati? Samo nastavak nekih feudalnih srednjovjekovnih sukoba između artistički konzervativnoga Kaptola i naprednoga Gradeca koji ostavljaju brojne fenomene i imena izvan pažnje i bilo koje brige.

Samotnici — kamenčići

Osobno nimalo ne sumnjam da će se u konačnom računu pokazati da su i u sadašnjosti i u prošlosti upravo samotnici najvredniji kamenčići hrvatske likovne umjetnosti te da su njezine najbolje stranice ispisali pojedinici, a ne škole, uvjerenja i kolektiviteti. Uostalom, mala zemlja ograničenih (i materijalnih) moći može imati samo velikoga i nadarenog pojedinca. Seissel, Steiner, Herman ili Gecan... da nabrojimo bez reda samo neka imena, ne mogu se lako svrstati ni u jedan roj ni u neki krug i njihova samoća i likovna posebnost javlja se kao najveća dobit hrvatske umjetnosti u cjelini. Ne kažem da ova tvrdnja ne budi dvojbe, ali se ona može (barem se tako čini) prilično uspješno braniti.

Ali kakve to sve ima veze s Koydlom? Ima. Jer izabrati svoj put i na njemu ustrajati znači ovdje u Hrvatskoj dosegnuti najveći razlog za samoću. Malo je, nažalost, pritom važno što pisac ističe likovna sredstva i Koydlov perfekcionizam. Dodajmo tome analitički, studiozni i tragalački žar, snažnu emocionalnost i asocijativnost, čvrstoću organičke i geometrijske forme, citosomatiku i fitosomatiku nježnih kapilarnih svojstava njegovih organizma. Čovjek koji je gledao prirodu sa znatiželjom i udivljenjem, koji nije podvajao svijet na cerebralni i organski, misaoni i osjećajni, uspostavio je stilistiku koja ga — bilo da je riječ o objektu ili slici, crtežu ili grafici o znaku ili geometrijskom obliku — posvjedočuje umjetnikom posebnoga leksika, daleko od formativnoga cerebralizma i ortodoksne lingvistike. On je pomalo romantična slika čovjeka zastala pred prirodom, koji zna što je treptaj vjetra u njedrima jedara, blagi nagovještaj ili dobar ili loš predosjećaj — onaj koji se znao othrvati zovu mimetičke transkripcije kako bi izgradio oblike i napeo ih do nabreknuća i pucanja od prezrelosti i značenja. Čovjek koji je u svojim objektima ostao nerazumljivo daleko od prostornih, arhitektonskih i urbanih intervencija premda je, da je pameti i pravde, lakomošću za svjetlom, prostorom i bojom, mogao pridonijeti humaniziranju zajedničke sredine i prostora u kojima živimo.

Zgušnjavanje civilizacija

Ponekad se u njegovim oblicima osjeća previše raskoši za posve obične prilike, ali on je znao oblikovati i asketski posno i hedonistički sito, biomorfno i znakovno ostajući vjeran »sintetičkoj formi koja sažima tjelesno i duhovno, doživljajno i imaginativno, emocioanlno i racionalno« (Bešlić). Koydlova forma plod je jezične motivacije po analogiji i bliskosti, s dalekom mimetičkom i metonimjskom ovisnošću, daleko od izravna odnosa sa svijetom koji je viđen i kojemu se divi. On je tu razliku istaknuo u jeziku koji izbjegava podudarnosti i doslovnosti, ali kojemu izvanjska motivacija nikada ne izmiče.

Tema po sebi ne znači ni regresiju ni progresiju i ne bih temu, krajolik, dovodio u svezu s tradicijom samo zato što se polaže nada u prirodu. Čovjek koji gleda, osjeća, čovjek koji sabire i zgušnjava, raspreda u kapilari i u nabreklu obliku, koji zna primjerice u svojem Kineskim ciklusu sažeti i zgusnuti cijelu civilizaciju, sa sobom nosi znakove svojih shvaćanja svijeta kojemu nameće princip sinteze koja ne razbija niti poništava, nego pojačava svojstva, podatke i čari prirodnoga svijeta. On je umjetnik koji o jednoj stvari može misliti na mnoge načine.

Taj sretno osamljen čovjek, nomad, samotnjak individualist, vezan za prirodu i njezine brojne raskošne pozornice, može reći da nije u dovoljnoj mjeri shvaćen u svojoj sredini. Od toga mu je važnije njegovo djelo. I u tome je cijela stvar.