Vijenac 208

Arhitektura, Kolumne, Naslovnica

Vinko Penezić: IZAZOVI PROSTORA

Na dokovima Manchestera

Centar Lowry arhitekta Michaela Wilforda i partnera jedno je od najuspješnijih ostvarenja milenijskoga graditeljskog pothvata na britanskom otočju. Podignut na keju Salford u istoimenom gradu sjeverozapadne Engleske, što je spojen sa susjednim Manchesterom u jedinstvenu aglomeraciju, novi centar umjetnosti i kulture, zahvaljujući dinamičnim sadržajima, osnovni je pokretač regeneracije nekoć važna industrijskog središta koje je do nedavno bilo svedeno na napušteni konglomerat postmodernih ruina

Na dokovima Manchestera

Centar Lowry arhitekta Michaela Wilforda i partnera jedno je od najuspješnijih ostvarenja milenijskoga graditeljskog pothvata na britanskom otočju. Podignut na keju Salford u istoimenom gradu sjeverozapadne Engleske, što je spojen sa susjednim Manchesterom u jedinstvenu aglomeraciju, novi centar umjetnosti i kulture, zahvaljujući dinamičnim sadržajima, osnovni je pokretač regeneracije nekoć važna industrijskog središta koje je do nedavno bilo svedeno na napušteni konglomerat postmodernih ruina

Sagrađen u kombinaciji kamene baze i stakleno-metalnih volumena, što na uglačanim plohama reflektiraju nebo i okoliš uz istodobni odraz kompleksnosti građevine na površini vode kanala, Centar Lowry sadrži uz dva teatra i izložbene prostore, od kojih je najvažniji onaj u kojem je udomljena vrijedna zbirka slika Laurencea Stephena Lowryja (1887-1976), najpoznatijega sina Salforda.

Umjesto šljakera, dokoni šetači

Znameniti se predstavnik engleske naive proslavio motivima zavičaja na kojima su prikazane skupine iscrpljenih radnika, izgubljenih među tvornicama pod zadimljenim olovnim nebom. Taj fascinantni portret posljednje faze industrijske revolucije za Salford je nepovratna prošlost i sam Lowry, da je živ, teškom bi mukom prepoznao današnju sliku rodnoga grada. Gotovo je sva industrija nestala, a Mančesterski plovni kanal, jedno od čuda inženjerstva viktorijanske ere, danas je rijetko u uporabi. Na njegovim obalama, nekada pretrpanim skladištima i pogonima, sada se mogu susresti tek dokoni šetači.

Cijelo stoljeće kanal je bio kralježnica industrijskog razvoja sjeverozapadne Engleske. Protežući se u duljini od 56 kilometara od morske obale do Salforda, vodio je brodove veličine do 12 500 tona nosivosti u središte najnapučenije industrijske regije te omogućio da grad duboko u kopnu postane najvećom izvoznom lukom britanskog imperija. Mančesterski dokovi, koje je otvorila kraljica Viktorija 1894, bili su izlaz u svijet za Traffordski industrijski park, koji je u najslavnijim danima zapošljavao 75 000 radnika i bio vodeći izvoznik tekstila, strojogradnje i automobila. Prvi znakovi krize javili su se sedamdesetih godina, s prelaskom na kontejnerski transport, a do konačne propasti industrije i zatvaranja dokova dolazi 1982.

Promenades architecturales

Taj za povijest svjetske ekonomije karakterističan primjer recesije, koji je za sobom ostavio tek opustošeni industrijski krajolik, izazvao je brzu reakciju gradskoga vijeća Salforda. U cilju zaustavljanja daljega propadanja grad je 1983. otkupio cijelo područje nekadašnjih mančesterskih dokova, sada prozvanih Salford kejevi, te donio ambiciozne planove nove izgradnje. Umjesto oslanjanja na privatna ulaganja u stanovanje i uslužne industrije, plan je predvidio čišćenje vode u kanalu i revitalizaciju krajolika kao preduvjete za fokusiranje na kulturu i turizam, nosioce urbane regeneracije područja. Očišćena i ponovno poribljena voda kanala postala je glavnom atrakcijom jedne od najuspješnije provedenih suvremenih intervencija u obalnom pojasu, koji je pretvoren u zonu kulture, zabave i rekreacije. Nekadašnja teška industrija zamijenjena je tako koncepcijama primjerenim postindustrijskom društvu 21. stoljeća, čiji su nositelji Centar Lowry i Libeskindov Sjeverni muzej imperijalnoga rata, smješten na drugoj obali kanala.

Lowry je podignut na trokutastom zemljištu koje je s dviju strana okruženo vodom, a trećom orijentirano trostranoj pristupnoj plazi. Arhitektura kompleksa zasniva se u eksterijeru na vokabularu geometrijskih formi a svaki je sadržaj udomljen u zasebnom volumenu, dok unutrašnjost obilježuje naglašeni kolorit. Glavni sadržaji centra dva su teatra: lirski (drugo ime za operu) sa 1730 mjesta i adaptabilni kej-teatar sa 450 mjesta. Sljubljeni stražnjim stranama teatri tvore glavnu osovinu građevine, obostrano flankiranu izložbenim prostorima. Ulaz u kompleks, označen impozantnim polucilindričnim metalnom krovom po uzoru na nadstrešnicu Le Corbusierova Parlamenta u Čandigaru, prelazi u prostrani foaje što kontinuira kao javna promenada, dinamizirana rampama i stubištima, omogućujući posjetiteljima da istraže bogatu ponutricu građevine. Spajajući raznolike sadržaje, od teatara preko galerija raznih veličina i oblika do šesterokatnoga tornja namijenjena Lowrijevu studijskom centru, maestralna promenades architecturales kulminira u polukružnom ostakljenom belvederu maloga teatra što pruža prekrasan pogled na kanal i susjedni Libeskindov muzej. Slične vizure nude posjetiteljima i barovi, kavane te restorani smješteni uz terase na južnoj strani kompleksa. Ostakljena pročelja foajea i promenada te čeličnim panelima obloženi volumeni teatra i tornja reflektiraju danju vodu i nebo, a noću omogućuju da svjetlo i intenzivni kolorit unutrašnjosti zabljesnu u eksterijer, stvarajući dinamičan odraz na vodenom zrcalu kanala.

Kompleks je podiznim pješačkim mostom spojen sa susjednim Muzejom imperijalnog rata, a pasarelama uz vodene tokove što povezuju Salford i Manchester i s obližnjim hramom nogometa, legendarnim Old Traffordom, sjedištem planetarno popularnoga Manchester Uniteda. Premda Libeskindov muzej, čije je otvaranje najavljeno u ovoj godini, šturim oblikovanjem zasnovanim na međuprožimanju triju fragmenata što simboliziraju područja suvremenih svjetskih sukoba (zemlja, voda i zrak) nije dosegnuo maestralnost arhitekture berlinskoga Židovskog muzeja, novi atraktivni javni sadržaj nedvojbeno će pridonijeti urbanoj obnovi nekad zapuštenih dokova Salforda.

Vijenac 208

208 - 21. veljače 2002. | Arhiva

Klikni za povratak