Multikultivator

Multikultivator

Zoran Marić složio je više od šezdeset programa Multikulture, što znači da nam je u toliko navrata prezentirao glazbene, vizualne, gastronomske ili kakve druge čarolije drugih kultura

Za početak te molim mali portret projekta Multikulture.

— Multikultura se održava od sada već davne 1997, dok su neki bili živi, a neki moćni. Počeo je na Filozofskom fakultetu, gdje se održavao do 2000. Nakon toga su se, je li, stvari nešto promijenile pa smo počeli izvoditi program na razini grada Zagreba, a sad se održava na nacionalnoj razini. Do sada smo održali između šezdeset i sedamdeset programa. Osnovali smo ga Damir Pavelić i ja.

Etatizacija plemena

Multikultura je sintagma u kojoj se, barem u političkim govorima, prepoznaje europska orijentacija. Kako si uspio izvesti financijsku konstrukciju projekta, odnosno koliko ti pomažu institucije, ima li tu ikakvih pomaka s obzirom na proklamiranu, novu kulturnu politiku?

— Da, u političkim govorima štošta se uzima za orijentaciju, no ta orijentacija najbolje se očitava po tome što se u politici čini. Multikulturalizam interpretiram kao humanističku orijentaciju. Dosad su projekt financirali Grad Zagreb, Ministarstvo kulture te Veleposlanstvo Kraljevine Nizozemske za potrebe programa Nizozemska, te za isti program Rijeka i Sisak.

S obzirom koliko je opsežan jedan program, koji traje sedam-osam sati, a gostiju bude i po dvadeset na programu, provodimo jedan od izrazito racionalnih programa na području kulture, a financiranje je daleko od toga da bismo mogli reći da nas netko svesrdno podupire. Primjerice, Europska komisija odbila nas je financirati. Dakle, financiranje je zasad najveći problem.

Programi Multikulture u prvo su se vrijeme događali samo u Zagrebu, e da bi se sada proširili na još neke hrvatske gradove. Ima li razlike u recepciji programa?

— Ne, ljudi s jednakim interesom prate program i događa se da je struktura publike slična zagrebačkoj. Mlada, obrazovana publika.

Ako se ne varam, Multikultura je predstavljala i države, i nacije, i regije. Koji je, zapravo, kriterij?

— Program se bavi kulturnom različitošću, a kako mu je orijentacija humanistička, tematizira fenomen kulturne različitosti s namjerom demonstriranja univerzalizma u različitostima. Pri tome se sad usmjeravamo na određene povijesne, društvene fenomene koje provodimo kroz cikluse. Npr. provodimo ciklus Bivše kolonijalne sile, zanima nas kako je na društvenu sliku Europe utjecao kolonijalizam. Utjecaji su drukčiji u Britaniji nego u Španjolskoj itd. Dakle, u ovom slučaju kriterij je kolonijalizam. U sljedećem ciklusu, Izazovi Europe, kriterij je tematiziranje paralelnoga procesa europskih integracija i raspada tradicionalnih zajednica, kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija. Država-nacija tu je okvir kroz koji promatramo te fenomene. Kako program ima kritičku namjeru, država kao nosilac moći nametnula se za problematiziranje. Uz to ide i patriotizam kao faktor koji zatvara prema drugima. Znaš ono, svoje volim, tuđe poštujem, a zašto ono tuđe ne bi bilo moje i kako je to moje postalo moje...? A da ne pričam o nacionalizmu. Priča za sebe je etničnost i utemeljenje države/nacije na etničnosti, koja je strogo plemenski ustrojena. Traži pokornost, a neposluh kažnjava izolacijom.

Je li, i ako jest, zašto, multikulturalnost vrijednost po sebi?

— Ako pođemo od humanističkog očitovanja tog pojma, ona je vrijednost po sebi jer proširuje pojam čovjeka, koji je stalni napor humanističke tradicije od kršćanstva, klasičnoga njemačkog idealizma do deklaracije o pravima čovjeka. Svi se ljudi rađaju jednaki...

No tu su i opasnosti da multikulturalizam bude kotačić u potrošačkom karcinomu. Još jedan proizvod za industriju zabave. Na kraju krajeva, i najradikalnija kritika potrošačkoga društva može se prodati.

Najbrži puhački romski sastav na svijetu

Multikultura pruža poliperspektivan (glazbeni, slikovni, gastronomski...) uvid u kulturu. Možeš li izdvojiti jedan koji ti se čini najautentičniji?

— Ne bih izdvojio nijedan kao najautentičniji jer je upravo zato koncepcija poliperspektivna. Zato što je čovjek biće koje svakodnevno živi poliperspektivno i da ne zakržlja mora se razvijati ili održavati višerazinski, a sve što kao ljudi radimo opet je specifično očovječeno. Hrana je zajednička svim organizmima, no samo se u čovjeka očitava cijela njegova duhovnost kroz hranjenje. Ona se vidi i u fast foodu. Kakva hrana, takva duhovnost. Jedino osobito mjesto ima umjetnička produkcija.

Zašto?

— Zato što se tu susreću konkretni ljudi, pojedinci, kao davatelji i kao primatelji. I tu se ne susreću korisnosti radi, kao sredstvo jedan drugome. U tom susretu ljudi mogu prepoznati svoje zajedništvo koje je duhovne vrste i zbog toga odista ljudsko. U tom zajedništvu ljudi mogu biti, što ne znači da jesu, zapravo uglavnom nisu. Kvalitetno djelo zahtijeva kvalitetnog izvođača i kvalitetnu publiku. Stoga je takvo zajedništvo napor, a ne politička parola EU, SAD ili bilo koga.

Jesi li uspio u kontaktu s gostima izvesti hrvatsku kulturu? Kada bi bio u prilici, kako bi u sličnim uvjetima, organizirao predstavljanje hrvatske kulture?

— Pa jesam, a bit će toga i više. Multikultura je članica regionalne koordinacije udruga koje se bave kulturom, tu je još ekipa iz Slovenije, Mađarske, Bugarske... Ja sam zadužen za ljude iz Hrvatske...

U nas treba raščistiti pojmove kada govorimo o hrvatskoj kulturi. Kada bih bio u prilici, promovirao bih kulturu koja se odvija u Hrvatskoj i koja je po tome hrvatska. I tu je jedini kriterij kvaliteta. E, sad što je kvaliteta? U svakom slučaju nešto što je na razini kvalitete koju mi predstavljamo na programima Multikulture. Tko je bio, zna.

Da konkretiziramo. Molim te, za kraj, predstavi program prve sljedeće Multikulture!

— Sljedeći program je Romska glazba. Program će se sastojati od tribine na kojoj će se raspravljati o povijesnim pretpostavkama romskoga bavljenja glazbom, dokumentarnog filma o romskim glazbenicima na Kosovu, koncerta grupe Fanfare Ciocarlia iz Rumunjske, degustacije romske hrane i pića, slušaonice. Fanfare su najbolji romski puhački sastav, uz to su najbrži trubači na svijetu, sviraju nevjerovatnih 200 bpm-a, a o njima je snimljen cjelovečernji dokumentarni film koji u travnju kreće u kinodistribuciju u Njemačkoj. To je nakon Buena Vista Social Cluba prvi dokumentarac o nekom world-bendu. Vidiš koliko mi treba samo za najavu jednog programa! Sve je to 25. veljače 2002. u Dvorani Pauk na Savi, s početkom u 19 sati. Inače se sve o projektu i o budućim programima može saznati na našoj web-adresi http://www.multikultura.org.

Razgovarao Kruno Lokotar