Mrljice lete u svemir

Mrljice lete u svemir

Ako se u toj obsessional art mogu otkriti dva središnja pojma, onda su to self-obliteration i love forever. Čitav jedan svijet konstruiran je od točaka, mrlja, refleksa u zrcalima, svjetla i mrežastih struktura koje se beskonačno ponavljaju i dosljedno šire — preko granica slikarskog platna, na uporabne predmete, odjeću, pokućstvo, ljudska tijela i prostore

Yayoi Kusama (1929), poznata kao Polka-Dot-Princess, jedna je od internacionalno najuspješnijih suvremenih japanskih umjetnica. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća izaziva pozornost svojim radovima, ali su je tek ranih devedesetih povjesničari umjetnosti ponovno otkrili i počeli slaviti kao junakinju avangarde. Njezina je umjetnost raznolika i prilično nedokučiva — ovisno o mediju prožeta je političkim i feminističkim idejama, kritičkim odnosom prema društvenim konvencijama, strahovima, mističnim doživljajima, opsesijama, ljubavlju, prisilom, rasipanjem, bujanjem, neurozama...

Ako se u toj obsessional art mogu otkriti dva središnja pojma, onda su to self-obliteration i love forever. Čitav jedan svijet konstruiran je od točaka, mrlja, refleksa u zrcalima, svjetla i mrežastih struktura koje se beskonačno ponavljaju i dosljedno šire — preko granica slikarskog platna, na uporabne predmete, odjeću, pokućstvo, ljudska tijela i prostore. U svako je od djela utisnut dio umjetničine osobe sa ciljem dematerijalizacije vlastitog ja. Moto Izbriši svoju osobu. Postani dio svoje okoline. Zaboravi sam sebe općeprisutan je. Drugim riječima — stvaralaštvo Yayoi Kusame nemoguće je uvrstiti u postojeće predloške suvremene umjetničke produkcije. Ako njezino raznoliko umjetničko djelovanje i reflektira sve umjetničke pravce šezdesetih i sedamdesetih, ne obvezuje se ni jednom od njih. Likovna je kritika stoga pokušala opisati njezinu pojavu kombinacijom Van Gogha, Warhola i Artauda u jednom.

Neiživljena neovisnost

Nakon studija klasičnoga japanskog Nihonga-slikarstva u Kiotu, Yayoi Kusama 1958. bježi od stega roditeljskog doma i tadašnjeg japanskog društva ravno u New York, s namjerom da se etablira na internacionalnoj umjetničkoj sceni. Doživljeni svjetski rat u jednoj od zemalja-gubitnika, u kojoj je zahtjev za odricanjem od individualnosti za dobrobit kolektiva bio snažan, potaknuo je umjetnicu da potraži prostor za svoju neiživljenu neovisnost, neprilagođenost, za slobodu izražavanja. Tako je nastao šaren i psihodeličan paralelni svijet, oaza unedogled ponavljanih uzoraka i različitih materijala u kojoj se uspostavlja iluzija brisanja svih mogućih ograničenja i granica.

Od sredine šezdesetih Kusama na javnim mjestima u New Yorku organizira hipijevski obnažene performanse i time postaje prethodnica naveliko prakticirane performans-umjetnosti sedamdesetih. Njezine akcije tematiziraju aktualne političke događaje ili upozoravaju na fenomene kulturnog razvoja, demonstracije su protiv svakog oblika represije.

Njujorška umjetnička scena tada jedva registrira njezine aktivnosti, ignorirajući time najradikalnije manifestacije subkulture šezdesetih, ali one nalaze odjeka u popularnoj kulturi.

Godine 1966. na Biennalu u Veneciji dolazi do pravog skandala, uključujući i intervenciju policije na zahtjev zgroženih organizatora. Kusama se, naime, ne prilagođava kanonu, nego ponovno protestira protiv etabliranih konvencija umjetničkog svijeta — pojedinačne srebrne kugle vanjske instalacije Narcissus Garden (trenutno se mogu vidjeti u Kunsthalle) počinje prodavati zbunjenim posjetiteljima. Idućih godina uslijedile su pljuske ukusu najšire publike — prekrivanje predmeta, lutaka, živih pasa rezancima, plašenje posjetitelja njihovim krckanjem po podovima galerija, omatanje javnih površina plastičnim trakama dok se ne pretvore u guste mreže... Od 1974. umjetnica ponovo živi u Japanu, gdje u nagrađivanim autobiografskim romanima i poeziji tematizira njujorška iskustva. U idućih dvadeset i pet godina nastavlja s umjetničkim radom i dobrovoljno živi u tokijskoj psihijatrijskoj klinici. Godine 1993. prva je umjetnica koja samostalno izlaže u japanskom paviljonu na Biennalu u Veneciji.

Razlaganje i gubljenje vlastitoga »ja«

Kusama oduvijek ustrajava na pravu da razlaže, rasipa i gubi vlastiti ego, da se pretapa u svoje točke i mrlje, svjesna činjenice da korijeni te potrebe leže u njezinu traumatičnu djetinjstvu. Poneki su je kritičari otpisali u nekoliko rečenica, nazvavši njezinu umjetnost iskazom vrlo, vrlo osobnih problema, smatrajući je opsjednutom, odveć subjektivnom. Kusama je nastavila raditi, bez kompromisa, bez srama zbog trivijalnog, nepriličnog, nepretencioznog, ne mareći kako je tko naziva. Art is a self therapy, ponavlja kad prepričava kako je kao djevojčica promatrala crveni uzorak na stolnjaku, koji se kad je podigla pogled odjednom pojavio na stropu, zatim na prozoru i zidovima, da bi se proširio po cijeloj prostoriji. Nakon toga razlio se po čitavom svemiru, u kojem se ona sama reducirala do ništavila. Takvi su je doživljaji pratili i ostatak života, a kad su postali nepodnošljivi, uputila se u kliniku.

Ako za razumijevanje njezinih pulsirajućih fantazija i nije potrebno poznavanje japanske spiritualnosti, ako one i jesu tragovi bolesti ili infantilne fiksacije, mora im se priznati neopisiv intenzitet — jer se čovjek zaista, krećući se u prostorima ispunjenim vizijama i maničnim ponavljanjem uzoraka (najčešće dojmljivih dots), osjeća rascjepkano i gubi tlo pod nogama.

U bečkoj Kunsthalle instalacije Narcissus garden i Infinity Mirrored Room-Love forever, zajedno s video- i dijaprojekcijama reprezentiraju stvaralaštvo Yayoi Kusame šezdesetih godina. Težište izložbe ipak su one nove — igre ponavljanjem struktura i reflektiranim slikama, stapanjem objekata i okolnog prostora, uklopljene u koncept arhitektonskog tima Pauhof, koji je Kunsthalle preobrazio do neprepoznatljivosti. U njima i dalje žive afekti, ideje brisanja granica između umjetnosti i ne-umjetnosti, pretapanje vlastitog ja u beskonačno. I — točka.

Libuše Jirsak