Miris dobre zarade

Miris dobre zarade

Amenábarov prvi projekt na engleskom jeziku i poznanstvo s Tomom Cruiseom, koji nam se u slučaju Uljeza predstavio u ulozi producenta, označili su autorov veliki iskorak iz skučenih španjolskih (čitaj: europskih) okvira. Holivudski korporacijski jurišnici i dalje vrebaju iz prikrajka, omirisavši dobru zaradu. A to može biti kobno

Španjolci su doista čudan narod. Samo u Španjolskoj moguće je da posve smušen, neprohodan i osobni autorski projekt teško razumljivih obrata kao što je to Abre los ojos (Otvori oči) uvrnutog Alejandra Amenábara, potuče u gledanosti naizgled nauhvatljiva Titanica. Možda se ključ njegova uspjeha krije u rafiniranu senzibilitetu izbirljive španjolske publike, koja očito više voli drukčije filmove od prolaznih komercijalnih hitića. Naime, u sezoni u kojoj je Otvori oči krenuo u distribuciju, španjolska je kinematografija izvukla i svoje populističke adute, no oni su se našli na začelju španjolske ljestvice najgledanijih filmova. Ništa manje nije bizaran ni slučaj Amenábarova art-horrora Thesis iz 1996, koji je osvojio komercijalno atraktivnu filmsku nagradu Goya (španjolski ekvivalent Oscara) u čak šest različitih kategorija. Uostalom, možemo li zamisliti da Lynchov Mulholland Drive osvoji šest Oscara ili potuče Gospodara prstenova na američkim kinoblagajnama? To bi se moglo dogoditi samo u snu, premda bi doista bilo prekrasno da se taj san pretvori u zbilju. Kad je pak riječ o snovima i onostranim svjetovima, Amenábar se u njihovu univerzumu izvrsno snalazi, premda je istodobno odsanjao i svoj san o uspjehu. To je bilo i više no dovoljno da ga španjolski mediji brzopleto proglase novim Almodóvarom. Dakako, Amenábara možemo promatrati kao nasljednika legendarnoga Pedra tek u količini talenta koji isijavaju njihove snažne autorske osobnosti. No, dok je Almodóvarov vizualni stil kičast i lepršav poput zbirke njegovih kričavih košulja, Amenábarov je stil turoban. Dok je ambigvitet Almodóvarovih filmova vezan isključivo uz seksualne orijentacije protagonista, ambigvitet Amenábarovih komada sublimiran je u njihovim završecima. Dok je Almodóvar učinio sve ne bi li izbacio na površinu svu zatomljenu energiju i sve tabu-teme koje su se nataložile u utrobi španjolskih intelektualaca tijekom Francove dikature, Amenábar pripada mlađoj generaciji španjolskih filmaša koji su svoje prve kratkometražne filmove počeli snimati početkom proteklog desetljeća, kad se Movida već ugasila.

Onirički opus

Rođen u Čileu 1972. godine, Alejandro napušta zemlju u majčinu naručju kao jednogodišnje dijete samo nekoliko dana uoči proglašenja Pinochetove vojne diktature, kad je njegova obitelj odlučila emigrirati u Madrid. No, premda ga je majka spasila od noćnih mora odrastanja u državi zarobljenoj strahom i strepnjom, čiji je vođa zabranjivao bilo kakav oblik kreativne slobode i premrežio je tajnim službama zaduženim da pometu svaki nepoćudni element koji se usprotivio diktatorskoj prirodi njegova režima, transfer Amenábarovih iz jedne diktature u drugu, od Pinocheta u Francov zagrljaj, nije bio neki veliki pomak. Tako ni redateljevo španjolsko djetinjstvo nije bilo pošteđeno strahova. Na svu sreću, to nisu bili politički strahovi, nego oni bezazleniji, koji nas često opsjedaju tijekom odrastanja, barem ako je vjerovati autorovoj ispovijedi navedenoj u press-booku njegova najnovijeg filma The Others (Uljezi). Kao petogodišnji dječak užasno se plašio tame, poluotvorenih vrata, mračnih ormara i svega što bi moglo skrivati nekog ili nešto. Takvi strahovi poslije će se manifestirati u njegovu oniričnom opusu. Jer, za Amenábara gledanje se filma bitno ne razlikuje od snivanja. On tretira pokretne slike kao medij u koji će transponirati vlastite anksioznosti, opsesije, pa čak i paranoje koje se kriju u njegovoj podsvijesti, dokidajući granice između sna i realnosti. Takav pristup obilježuje i njegov glazbeni opus.

Uh, ta Akademija!

Filmska akademija užasno mu je išla na živce, jer je smatrao da su se najzanimljivije rasprave o filmu vodile u fakultetskom kafiću, a ne u auli, pa nije nimalo neobično da će najvećeg negativca iz svog debitantskog filma Teza imenovati po profesoru kojega je najviše mrzio. Uostalom, Teza je također locirana u gotovo identičnu ambijentu akademije koju je i sam pohađao, a njegova heroina, koja priprema diplomski rad s pomalo otrcanom temom nasilja u vizualnim medijima, traži od profesora dozvolu za pristup sveučilišnoj videoteci u kojoj će razotkriti tajanstvenu kasetu sa snuff-pornićem. Dok istražuje psihološke komponente nasilja i njegovu magičnu privlačnost, postaje očito da je Amenábar odrastao uz američki B-film, premda je njegov celuloidni horor traktat o odnosu nasilja i medija već postao pomalo deplasiran. Zbirku citata u filmu Otvori oči obogatit će aluzijama na Fincherovu Igru, Fantoma u operi i literarnim uzorima u rasponu od Calderona de la Barce (Život je san) do američkog pulp-štiva koji ulazi u zonu sumraka. Dakako, Amenábar obožava maske. Masku na licu njegova protagonista Cesara, kojom je prekrio unakaženo lice, i masku na licu pantomimičarke Penelope Cruz zamjenjuju u Uljezima sablasno blijeda Nicole Kidman i maske smrti na fotosenzibilnim licima njezine dječice. Ostaje misterij što je natjeralo Camerona Crowea da se odluči na remake filma Otvori oči. Crowe je zamijenio madridsko nebo holivudskim nebom boje vanilije i čitavu stvar dostatno pojasnio, vjerujući valjda da je američka publika gluplja od europske, ali i kršćanski moralnija. Amenábarov prvi projekt na engleskom jeziku i poznanstvo s Tomom Cruiseom, koji nam se u slučaju Uljeza predstavio u ulozi producenta, označili su autorov veliki iskorak iz skučenih španjolskih (čitaj: europskih) okvira. Holivudski korporacijski jurišnici i dalje vrebaju iz prikrajka, omirisavši dobru zaradu. A to može biti kobno.

Dragan Rubeša