Ludičko naviganje

Ludičko naviganje

Mijićevi brodovi u Klovićevim dvorima plove rizičnom plovidbenom rutom izvan doslovnosti; između metafore, metaforičke inscenacije i kipa koji to ne mari biti. Njihova iznimna dražest provocira i izaziva sumnjičavost jer se maketarskim umijećem i konstruktivnom egzaktnošću — opasnima za umjetnost — pretvaraju u duhovite dosjetke

Izložba domicilnog Trogiranina, kipara Matka Mijića, postavljena u prostorima Fortezze Klovićevih dvora kao jedna od popratnih manifestacija uz izložbu Iz trogirskih riznica neprispodobiva je retorikom svojega povijesnog jezika, stratigrafijom svojih značenja i kulturuloškom aurom koja iz nje zrači. Neprimjereno je tražiti parametre i usporednice koje bi izložbu i autora predstavili u svjetlu nasljedovanja povijesnog umjetničkog okruženja tog jedinstvenoga grada nad čijim baštinjenim dragocjenostima zdvajamo i strahujemo. Ipak, flotila Matkova brodovlja iz ciklusa Putovanja (1997) konstruirana Za osobna mora i more (1998-2001) ovješena u prostoru galerije pluta u bestežinskoj zračnoj pučini potiskom istoga zdvajanja i zanijemjelog svjedočenja.

Bračko generiranje

I tu je ta točka sastavnica u suživljavanju s klaustrofobičnom punoćom trogirskog prostora. Rukopis Matka Mijića nije teško prepoznati. Naslijeđe osamljenosti otočno je bračko, gen je prugovski (Zagora) zanatski, spleen je trogirski. Određen je prostorom u kojem stvara. Ono što će generirati iz Brača slike su čekanja — otisci i odrazi sjećanja i nadanja. Uz obalu ili u polju prvog suhozida onkraj mora dizat će uvis kote prostornih sažimanja, biljege prisutnosti i orijentire povratka. I kao što i njegovi stolovi prostrti za blagovanje uskraćuju jelo, u Trogiru i iz Trogira započinju plovidbe i putovanja — bez otisnuća na more. Mijić je pokazao sakupljačku strast u stvaranju artefakata (teško ćemo ih nazvati kipovima) koji sugestivnom prepoznatljivosti izazivaju nedoumicu. S opsesivnim marom i ljubavlju stvorio je patinirani inventar alterirane arheologije. U obliku taktilan, mobilan, rotirajući, fasetiran, propusan, opalan. U recepciji metaforičan. Mijićevi brodovi u Klovićevim dvorima plove rizičnom plovidbenom rutom izvan doslovnosti; između metafore, metaforičke inscenacije i kipa koji to ne mari biti. Njihova iznimna dražest provocira i izaziva sumnjičavost jer se maketarskim umijećem i konstruktivnom egzaktnošću — opasnima za umjetnost — pretvaraju u duhovite dosjetke. Ali, već pri prvom lelujanju i promjeni kuta pogleda otvara se Janusovo lice lađa i egzorcizam njihove tvorbe koja se odriče funkcije plovidbe. U tom trenutku moguće je biti osvojen i prisiljen na odčitavanje njihove mnogolikosti. Lagahne u mjeri krupnije šake, veličine pedlja ili dva, lakta ili lakta i pol posjeduju vertikalu uzgona. Orašaste i vretenaste, zaobljene i tikvaste, pločaste, plodaste, bremenite, trudne, jalove, napetih ili isušenih bokova, izglađena ili naborana epitela, začarane lebde između tla i svoda i punim jedrima bešumno miruju u roju. Načinjene od krpeži, kože, ljepila, patine, pepela i daščica ispovijedaju stvarno i neštedljivo utrošeno atelijersko vrijeme, uloženo u njih u ludičkoj strasti perfekcionističkih simulacija i mimikrija.

Nadrealistička potka

Od izmučene kolumbove lađe do preciozne igračke za heteru Serenissime, od gajeta do trabakula, od vodonosaca i Noine korablje do ratničkih i prijetećih brodova, Matko Mijić ugađao je sebi dajući maha nadrealističkoj potki svoje imaginacije i pri tome je vještinom recikliranja dosegnuo uvjerljivost magičnog. Prepoznajući ih kao čudovišna bića i kao mutante (zaostale nakon kataklizme posljednjeg dana) oni caruju u praznini i odsutnosti među sobom stvarajući neki osobiti poredak i hijerarhiju. A kada se detektira posred toga nijemog roja kuglasta kapsula s praznim kraljevskim tronom instaliranim nad kanalom za laksaciju, tada se pojašnjava i povezujući fluid dramaturške inscenacije koju je Mijić neprekidno popunjavao prenoseći poetiku iz medija neispisane i neizgovorene literature u svoj minuciozni predmetni svijet. Pri tome svaki je brod jedno poglavlje i priča za sebe i svaki je brod svojevrstan portret svojega značaja i pustolovne životne parabole. Bez kapetana, bez kormilara, bez mornara plutaju sami sebi dostatni na tragu poetskoga fabuliranja koji amalgamira sve mornarske more. Brodovi za osobna mora na ovoj izložbi ne stoje osamljeno, prethode im Gozba za asketa (ili Mali stol iz 1998) na kojoj je hrana nejestiva, a posuđe neuporabljivo osim za poetsko zadovoljstvo i duhovnu sitost. Za umjetnikov hir. Njima se pridružuju i Matkove zatvorene i zapečaćene boce u kojima se u obliku uzoraka čuvaju konzervirani najčudovišniji relikti jedne alkemičarske rabote onoga istoga koji upravlja fantomskim brodovljem i blaguje na stolu za gladovanje. Rekli bismo da je ovaj Matkov novi ciklus nastajao u prostoru slobode nepropusne za bilo kakva odmjeravanja uspoređivanja, u prostoru koji je dovoljan sam sebi i koji neupisan u pomorske atlase egocentrično ustraje samo na osobnim meridijanima i paralelama.

Margarita Sveštarov Šimat