Liričnost kao vrlina

Liričnost kao vrlina

Glazbeno vodstvo bilo je u rukama pouzdanog Igora Švara, koji predstavu vodi u dobru tempu i postiže dobru suradnju svih sudionika. To posebno vrijedi za orkestar lijepa i plemenita zvuka koji tako godi uhu. Zbor je bio solidan, ali ne i više od toga

Viktor Parma (1858-1924), po ocu Slavonac, po majci Talijan, a po vlastitu izboru Slovenac, rođen u Trstu, pravnik po zvanju, državni službenik po zanimanju, glazbenik u slobodno vrijeme, osnovna znanja iz glazbe stekao je za studentskih dana u Beču slušajući predavanja Antona Brucknera. Afinitet za lijepu melodiju i osjećaj za scenu učinio ga je ocem slovenske opere, kako ga naziva talijanski muzikolog Paolo Petroni u knjizi s tim naslovom, koja je predstavljena uz najnoviju premijeru Opere Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane, Parminih opera Ksenija i Stara pjesma. Parmina druga opera Ksenija praizvedena je u Ljubljani 5. siječnja 1897. s tolikim uspjehom da ju je ravnatelj Zagrebačke opere Nikola Faller uvrstio u repertoar već 26. veljače, sam je njome dirigirao, a svoje prvake angažirao za tumače četiriju uloga u njoj. Pjevali su Rikard Hofer, Anka Matoušek, Bogdan Vulaković i Gabrijela Horvat. Intermezzo iz opere postao je popularnim odlomkom slavenskog opernog repertoara. S trećom operom Stara pjesma Parma je želio postići svjetski uspjeh pa je uz obilan honorar pribavio jednog od libretista Cavallerije rusticane Guida Menascija, koji mu je napravio, nažalost, loš uradak. Takvim ga je, naime, proglasila tadašnja zagrebačka glazbena kritika jer je opera praizvedena u Zagrebu 24. ožujka 1898. pod Fallerovim ravnanjem i s istim protagonistima — Matoušek, Vulaković, Hofer — uz Mariju (Miciku) Freudenreich. Dakako, u doba kada su pozornicama vladale verističke strasti, Menascijev lirski libreto prema baladi Heinricha Heinea nije mogao proći. Dodajmo, da ga je za zagrebačku praizvedbu na hrvatski preveo August Harambašić, a po njemu na slovenski Ivan Cankar. Za ovu izvedbu pripremio ga je Igor Grdina. Obje opere događaju se u srednjem vijeku, a govore o ljubavima koje završavaju tragično.

Raspjevanost

Stotinu je godina prošlo, i Ljubljanska je opera s pravom posegnula za tim operama punima lijepe glazbe. Melodije se upravo nižu, najčešće u duetima, orkestar ih nenametljivo podupire, a u Staroj pjesmi već postaje jednim od nositelja radnje. Njegova je faktura prozračna, uporaba solističkih instrumenata znalačka. Vlada posvemašnji sklad između pjeva i svirke. Ipak, temeljna je odlika obiju opera raspjevanost, koja u prvoj slici Stare pjesme doseže zanosni vrhunac. Liričnost koja je prije stotinu godina bila nedostatak danas postaje vrlina. Možda iz obaju djela izbija neka naivnost, nevinost, ali toliko iskrena i tako čista da stvara blag osjećaj ljepote. Izvedba je bila stilski primjerena. Najavljena indisponiranost tenora Andreja Debevca (Aleksej i Trubadur) nije se zapažala. Pjevao je kao uvijek lijepo i muzikalno. Dvije primadone, Olga Gracelj (Ksenija) i Ana Pusar Jerič (Kraljica), kao da su se natjecale koja će ljepše pjevati, pridružila im se Miriam Kalin (Tatjana), dok je Simona Kranjc iskoristila i scenske mogućnosti što ih pruža uloga Paža. Slavko Savinšek bio je malo premlad Kralj, a Marko Kobal (Vitez) unio je života u inače možda malo premirnu režiju Vinka Möderndorfera. Scenski okvir scenografa Andreja Stražišara i kostimi Alenke Bartl jednostavnošću su bili u skladu s glazbom. Na programu piše da je to koncertno-kazališna izvedba. Ako je to oznaka za takav scenski pristup, onda možemo samo poželjeti da ih bude više sličnih. Čini mi sa da je upravo to što smo vidjeli bilo primjereno karakteru glazbe i sasvim dovoljno. Svrsishodnije i zacijelo jeftinije. Glazbeno vodstvo bilo je u rukama pouzdanog Igora Švara, koji predstavu vodi u dobru tempu i postiže dobru suradnju svih sudionika. To posebno vrijedi za orkestar lijepa i plemenita zvuka koji tako godi uhu. Zbor je bio solidan, ali ne i više od toga. Ukratko, lijepa večer, točnije poslijepodne, jer je predstava počela u 17 sati, i dobar poučak kako valja njegovati domaće stvaralaštvo.

Marija Barbieri