Kugla sa zlatnim središtem

Kugla sa zlatnim središtem

Sedamnaestoga studenoga 2001. održan je obred posvete crkve i koncelebrirana misa (uz prisutnost suposvetitelja mgsr. Mile Bogovića, gospićko-senjskog biskupa) na kojoj se ispostavilo da složeni Barišićev sakralni zadatak nije samo izvrsno prihvaćen od posjetitelja i vjernika, nego i od vrha australske katoličke crkve. Melburnški nadbiskup Dennis Hart svim je australskim svećenicima preporučio da obavezno pogledaju hrvatsku crkvu ako su u blizini, kao referentno mjesto i model uređivanja suvremenih sakralnih prostora prema kojem bi se morali ravnati u svojim župama

Kako reagirati i kako se osjećati kada jedan od naših ponajboljih i najcjenjenijih kipara srednje generacije napravi dobar posao u inozemstvu, a to ostane bez većeg odjeka u našoj sredini? Da se tješimo činjenicom kako je to ipak najbolji način prezentiranja naše zemlje preko naše umjetnosti i umjetnika u svijetu — jer djela definitivno govore mnogo više od riječi? No, tu postav stvari ne završava; naime, Petar Barišić prihvatio se vrlo složena, zamršena, nezahvalna, ali i izazovna umjetničkog zadatka, koji je za sve dobre umjetnike Damoklov mač: raditi bilo što unutar korpusa sakralne umjetnosti jest kao da ste unaprijed pristali na to da si zabijete autogol i srušite ionako osjetljiv umjetnički ugled.

Veliko, mutno područje sakralnih zadataka nepoznatih dimenzija proteže se u umjetničkim krugovima poput svojevrsna živog blata: ako se na takvu zadatku i malčice okaljate, propali ste zauvijek. Naime, neka velika imena naše suvremene umjetnosti najčešće su u takvim zadacima skliznula u tako neviđen kič da je likovna kritika i kunsthistorija nerijetko znala interno komentirati kako su neki umjetnici nekim sakralnim djelima u pitanje doveli cjelokupne dotadašnje opuse. Znali smo se iskreno čuditi kako je moguće da pojedini visoko rafinirani, senzibilni umjetnici s velikim osjećajem za formu i mjeru mogu proizvesti takva likovna čudovišta za crkve i samostane, pitajući se da li im se ono po čemu ih iskreno cijenimo i uvažavamo možda samo — omaknulo?

Ukus i ukus

Drugo veliko stratište umjetničkog ukusa na kojem svaki zdravi razum i kvaliteta pogiba jest upravo ukus i ukus naručitelja iz crkvenih krugova. Često smo bili promatrači jezivih umjetničkih realizacija, u kojima nema nimalo ljudskog ukusa i mjere, a kamoli bilo čega Božjeg. Kič, šarenilo, naiva, vulgarna figuracija i stilizacija nicali su po crkvama i samostanima u posljednjih desetak godina poput nekih odurnih plijesni i gljivica koje se ne mogu nikako iskorijenti, ma koliko se struka trudila. (Doduše, nije se baš pretrgnula, istini za volju.) Sjetimo se samo koliko je bilo potrebno da se sa zagrebačke katedrale ukloni onaj monstruozni portret kardinala Stepinca. To je jednako strašno kao da u zgradu Ujedninjenih naroda u New Yorku ili u Muzej moderne umjetnosti u Parizu objesite npr. sliku Vrljić-Ankina ili nekoga iz razgranate branše naših dragih likovnih amatera, s motivom Kamenitih vrata ili idiličnim zalazom sunca negdje na Jarunu. Rjeđi primjeri fino i ukusno izvedenih rješenja i zadataka dolazili su nam poput vode u pustinji. Jer, Bog će se prije kriti u nečem jednostavnom i nenametljivom, nego u nečem šarenom, vrištećem i deformiranom. Razmislite malo o tom stravičnom nerazmjeru u poimanju sakralnih zadataka i narudžbi. (Gotička je koncepcija Boga i religije nešto sasvim drugo, da se ne bi netko slučajno na to usudio pozivati: tobože, veliki šareni vitraji, demoni i čudovišta na fasadi. Ne, ne.)

Crkva — umjetnost

U posljednje vrijeme čini se da postoji bolja i intenzivnija koordinacija na relaciji struka povjesničara umjetnosti — crkvene strukture, i suvišno je uopće objašnjavati zašto je to tako prijeko potrebno. No, problem je iznimno slojevit i osjetljiv, i u njemu se kriju mnoga osinja i stršljenova gnijezda. Dok su god crkve pretrpane kičem, rijetko će tko od kulturnijeg sloja pohoditi iste. To je razlog zašto urbana populacija sve više ide u crkve starijih stilskih sačuvanih interijera (srednji vijek, renesansa, barok, neostilovi) ili u male barokne kapele, a izbjegava nova, suvremena zdanja.

Negdje na pola puta između tih tek ovlaš načetih problema i dilema pojavila se velika i zahtjevna realizacija uređenja i opreme interijera crkve sv. Leopolda Mandića u Melbourneu (kvart Sunshine) u Australiji, Hrvatske katoličke misije. Mogli bismo reći kako nas se baš i ne tiče što rade naši u Australiji dok god je takva nesređena situacija sa sakralnom umjetnošću u Hrvatskoj, ali ovaj je slučaj zanimljiv iz više razloga. Nije samo zanimljivo što je akademskom kiparu Petru Barišiću bila od prvog dana narudžbe (1996) dana potpuna sloboda i povjerenje za naručena djela bez naganjanja rokovima, nego razina ukusa naših ljudi iz Katoličke misije, koji su izgled i projekt crkve (započeta gradnja 1989) u potpunosti prilagodili suvremenom senzibilitetu. O izboru umjetnika odlučivao je crkveni odbor na čelu s veleč. Josipom Vranješom, koji slovi kao osoba iznimno široke kulture i moderna otkačena senzibiliteta, i najzaslužniji je za cijeli projekt. U takvoj je, dakle, klimi Petar Barišić mogao raditi po svojoj umjetničkoj savjesti bez suicidalnih kompromisa (u umjetničkom smislu). Vrlo je zanimljiva (iako ne spada u ovaj tip teksta) činjenica da su naši ljudi u Melbourneu s početkom rata u Hrvatskoj prekinuli gradnju svoje crkve i preusmjerili sav novac za pomoć Hrvatskoj. Po završetku rata, tijekom 1996, Petar Barišić dobiva poziv za sudjelovanje u opremanju i dovršenju crkve, i tek se tada kristalizira konačni izgled crkve (projekt australske firme Smith & Tracey). Nažalost, crkvu nije mogao projektirati hrvatski arhitekt, jer bi prema australskim zakonima tako i tako morala biti potpisana australska firma.

Sedamnaestoga studenoga 2001. održan je obred posvete crkve i koncelebrirana misa (uz prisutnost suposvetitelja mgsr. Mile Bogovića, gospićko-senjskog biskupa) na kojoj se ispostavilo da složeni Barišićev sakralni zadatak nije samo izvrsno prihvaćen od posjetitelja i vjernika, nego i od vrha australske katoličke crkve. Melburnški nadbiskup Dennis Hart svim je australskim svećenicima preporučio da obavezno pogledaju hrvatsku crkvu ako su u blizini, kao referentno mjesto i model uređivanja suvremenih sakralnih prostora prema kojem bi se morali ravnati u svojim župama.

Pa što je to Petar Barišić opet izveo, da ne kažem zakuhao?

Narudžba

Narudžba se sastojala od središnjeg oltara, krstionice, ambona, devet kamenica za svetu vodu, brončanoga kipa Leopolda Mandića, svetohraništa s monstrancom, četrdeset brončanih patiniranih kvaka za vrata po crkvi, pozlaćenoga oltarnog križa, velikoga posrebrenog uskrsnog svijećnjaka i četiri mala svijećnjaka te natpis iz Muke po Mateju s brončanim posrebrenim slovima, dug jedanaest metara, iznad kipa Leopolda Mandića. Drugim riječima, sve što je izrađeno ima strogo namjensku funkciju, osim kipa. Barišić je, međutim, zadatku pristupio kao da je primarno

riječ o modernoj i suvremenoj skulpturi, ne opterećujući se doslovnošću prenošenja teme i simbola. Nas ipak primarno zanima trijada (cjelina) oltara, krstionice i ambona. Izrađeni su od makedonskoga bijelog mramora, koji je jedan od najtvrđih mramora, bolji i skuplji od mramora iz Carrare. Za oltar (3 m širina x 1, 40 dubina x 1, 1 visina) iskorišten je blok od četiri metra od kojega je izrađena ploča debela 22 cm, koja leži na kugli promjera 1 m i kocki, kao finim simbolima savršenstva, duhovnog i zemaljskog sklada. Na mramornoj kocki decentno je uklesan križ i kockice te dijagonalni zarez u kvadratu kamena kao geometrijski sveden simbol Sv. Trojstva. Fini nenametljivi hrapavi valoviti ornament što dinamizira površinu mramora izrađen je na oltaru i ambonu, čineći tako volumen manje strogim i hladnim. Do oltara vode dvije plitke stube visoko uglačana mramora iz Carrare, a oltar je postavljen odignuto na 5 mm od poda, kako se ne bi dogodilo da izgleda kako volumen oltara propada u pod. Oblik oltara posjeduje u sebi neku praiskonsku prirodnu energiju, i zaziva nam iz sjećanja teške ranokršćanske i romaničke forme, ali i nešto od poganskih druidskih, keltskih i sl. kultova. Karakterizira ga apsolutna stopljenost s prirodom (a Priroda je uostalom Bog) i velika energetska snaga što isijava iz njega. Taj oltar jedostavno drži prostor što je iznimno teško postići, a funkcionira čak i na otvorenu prostoru, jednostavno ga usisavajući u sebe.

Šarenilo vitraja i mozaika

Jedina zamjerka cijelom prostornom uređenju rješenja crkve jest pretjerano šarenilo vitraja i mozaika Josipa Botterija-Dinija koji okružuju kor i oltar, umanjujući finoću Barišićeva rješenja. Uz Petrovu bi mramornu oltarnu trijadu savršeno pristajala neka nježna, fino strukturirana blijeda ili pastelna paučinasta tkanja prenesena u mozaik i vitraje, poput senzibiliteta Ivane Franke ili Nives Kavurić-Kurtović pa čak i meditativna crno-bijela stroga geometrijska rješenja Hame Čavrka — jer Botterijev je senzibilitet više tapiserijsko-sajamski, a manje spiritualno-celestijalni. Što manje šarenila u crkve — to je jednostavna formula (gotički šareni vitraji, barok i rokoko to ipak drukčije rješavaju!). Vrijedan je pozornosti i Barišićev dizajn svetohraništa od posebne vrste aluminija (silumina) kao savršena geometrijskog tijela (kugle), koje se otvara da bismo u njegovu zlatnom središtu pronašli monstrancu sa svetim moćima Leopolda Mandića.

U cijelom su projektu još sudjelovali arhitekt John Mikulić, koji je od početka bio konzultant (izbor namještaja, projekt ulaznih staklenih vrata, staklenog oltara u kapelici, svih detalja u interijeru), Charles Bilić (radio je Križni put), australski slikar Christopher John (uska traka stropnog vitraja) te Krešo Hrstić, koji je bio desna ruka Petra Barišića u realizaciji projekta. Imena koja bi trebala još dovršiti neke poslove u crkvi bude nam veliku nadu: Vatroslav Kuliš radit će u kapelici mozaik (od 30 m2), a Zlatan Vrkljan sliku Posljednje večere.

Australija je daleko!

Nikada sve ne može biti idealno i savršeno, ali ako već nemamo unutar Hrvatske idealnu produkciju visokokultivirane kvalitetne sakralne umjetnosti kao čvrsto postavljen standard, možemo biti iznimno zadovoljni ovim australskim projektom. Činjenica je (opet ću se vratiti na svoju omiljenu međuratnu modernu hrvatsku arhitekturu!) da su standardi kvalitetna projektiranja sakralnih objekata i njihove opreme iz tog vremena, čini se, nepovratno izgubljeni (Denzler, Horvat, Haberle, Požgaj) s paradigmatskim bezvremenim primjerima Denzlerove kapelice Majke Božje na Sljemenu, Haberleove crkve na Selskoj cesti u Zagrebu ili crkve Gospe od Zdravlja Lava Horvata u Splitu. O svjetskim modernim i suvremenim tokovima u sakralnoj izgradnji uopće neću! Ono što bi bila plaha nada i želja pisca ovih redaka jest težnja naših crkvenih odbora što odlučuju o gradnji sakralnih objekata da se upute u današnje tokove humane i kvalitetne sakralne arhitekture i opreme crkava u svijetu te da otud usvoje neka (i mnoga) pozitivna iskustva.

Iva Körbler