Kontinuitet uspjeha

33. tjedan mađarskoga filma, Budimpešta, 31. siječnja do 5. veljače 2002.

Iako sam znao da je mađarska kinematografija bogata i tradicijom i vrijednim ostvarenjima te nizom istaknutih redatelja i redateljica svjetskog ugleda, ipak me iznenadio broj cjelovečernjih filmova prikazanih na ovoj smotri — trideset cjelovečernjih (od toga jedan animirani) u konkurenciji i pet izvan konkurencije, što je šest puta više od prosječne hrvatske produkcije. Pritom je Mađara samo dva i pol puta više nego stanovnika Hrvatske, a kako su i oni tranzicijska zemlja, ti filmovi ne nastaju u mnogo boljim društvenim uvjetima.

Doduše kad već spominjemo našu zemlju, treba pribilježiti da je zagrebački Maxima Film sudjelovao na ovom festivalu kao koproducent Chica Ibolye Fekete (1951), koja je svojim prethodnim ostvarenjem Bolshe Vita (1996) nagovijestila da bi mogla biti nasljednicom velikih autorica kao što su Marta Meszaros, Livia Gyarmathi i Judit Elek, no to ovaj film — subjektivno (bez obzira na niz dokumentarnih snimaka, među ostalim i Hrvatske televizije iz Domovinskog rata) viđenje biografije Eduarda Rózse Floresa, revolucionara mađarsko-židovsko-španjolsko-bolivijskih korijena — ipak ne potvrđuje.

Žensko pismo

Kada je taj film bio prikazan izvan konkurencije na posljednoj Puli, izazvao je dosta polemike o pravoj ulozi tog čovjeka u Domovinskom ratu, u koji je stigao kao izvjestitelj španjolskih novina da bi poslije postao borac, no bez obzira tko je bio u pravu u toj polemici, dometima filma ozbiljno šteti autoričino nekritičko propagiranje stajališta protagonista. To ipak nije zasmetalo žiriju da Chicu dodijeli nagradu za najbolji film (a bio je nagrađen i na uglednom festivalu u Karlovym Varyma). No, na temelju tog festivala, barem po mom mišljenju, u nastavljanju bogate tradicije ženskog pisma u mađarskom filmu moglo bi se ipak više očekivati od njezine vršnjakinje Ildikó Szabó, koja u priči o austrougarskom princu te Ciganima i njihovim potomcima tijekom stotinjak godina i pored elemenata bajke koje miješa sa strastvenim ljubavnim dramama nije zaokupljena egzotičnošću, nego joj je vizualna atraktivnost tek sredstvo da filmski dojmljivo uobliči teme rasizma i tolerancije u presudnim povijesnim događajima, te da bude zanimljiva i širem gledateljstvu.

A da je pitanje zanimanja publike za domaći film važno i u Mađara pokazao je i ugledni autor animiranih filmova Marcell Jankovics (koji se ove godine predstavio vizualno bogatim cjelovečernjim filmom Pjesma čudesnog jelena s mnogo zanimljivih animacijskih rješenja u ekranizaciji legenda i mitova o formiranju mađarske nacije i države), koji je u govoru na svečanom otvaranju posebno istaknuo da je prethodni festival označio povratak gledatelja mađarskom filmu. Većina pak stranih kritičara koji su vidjeli prošlogodišnji festival tvrde da je ta popularnost postignuta ne posve uspješnim prebacivanjem modela američkoga komercijalnog filma u ovdašnju sredinu, te da je ovogodišnji festival bio mnogo bolji. Doduše gotovo bi se polovica ovogodišnjih ostvarenja mogla svrstati u kategoriju art-filma i zasigurno neće privući mnogo gledatelja, bez obzira na to što su neki od njih ostvarili iznimno visoke filmske vrijednosti.

Veteran Péter Bacsó

No, iako su ovogodišnji filmovi koji bi mogli zainteresirati široku publiku čvrsto ukorijenjeni i u mađarsku sredinu i u njezinu filmsku tradiciju (što i nije čudo, jer su ih radili iskusni redatelji), njih su nagrade gotovo potpuno zaobišle. Doduše najgledaniji film 2001. — atraktivni povijesni spektakl o obiteljskim dinastijskim sukobima koji su rezultirali učvršćivanjem mađarskoga kraljevstva potkraj 11. stoljeća, no koji je od moguće šekspirijanske drame ostao tek ilustracija povijesnih zbivanja zanimljivih ponajprije Mađarima — Sacra Corona Gábora Koltaya (1950), koji je s 254 623 prodane ulaznice bio daleko najgledaniji u prošloj godini, prikazan je izvan konkurencije. No, za nagrade je bezuspješno konkurirao drugi najgledaniji film (101 641 posjetitelj) — uspjelo nostagično prisjećanje načina života u doba staljinističke diktature s mnogo humora i emocija u stilu češke škole — Csocsó ili Živio l. svibnja redatelja, koscenarista i tumača glavne uloge Róberta Koltaia (1943), dok je jednako tako prošao i spomenuti Chacho Rom, a tek nešto bolje (s nagradom za ton Istvánu Siposu) meni najbolji film festivala Tinjajuća cigareta veterana Pétera Bacsóa (1928), poznata i našoj publici po popularnom Krunskom svjedoku. Radnja njegova novog filma zbiva se posljednjih godina Drugoga svjetskog rata, a autor čvrsto vodi dramaturšku liniju priče o iznimno popularnoj pjevačici i njezinu prijateljstvu s mladim Židovom koji joj piše pjesme te istodobno snažnoj ljubavi prema šefu tajne službe fašističkog režima. Virtuozno ispreplećući elemente mjuzikla, melodrame i humora, dramatičnih osobnih i tragičnih povijesnih događanja, Bacsó je ostvario vrhunsko djelo, koje se može podjednako dojmiti i široke publike i filmskih znalaca, no žiri je očito njegovu velikom umijeću pretpostavio novine i originalnost izraza u pretežno art-filmovima.

Važnost mađarske kinematografije

Iako mi se i u okviru takvih kritika glavna nagrada čini poprilično dvojbenom, dobitnik debitantske nagrade György Pálfi sa sedamdesetpetominutnim je filmom bez ijedne riječi Hukkle napravio koliko neobično, toliko i vrhunsko ostvarenje, u kojem je gotovo najmanje važna fabula (policajac istražuje ubojstvo), a mnogo više atmosfera i način svakodnevnoga života na selu s vrlo neuobičajenim kadrovima (posebice čestim vizualno efektnim krupnim planovima za koje se tek naknadno saznaje što zapravo prikazuju), oblikovani rafiniranim i vrlo promišljenim dokumentarnim stilom u koji se uz ostatke policijske priče na začudan način miješaju i elementi fantastike i uvjetno rečeno eksperimentalnog filma.

Iako je prostor ove kolumne ograničen tako da nije moguće čak ni ukratko upoznati čitatelja s još gotovo desetak izrazito iznadprosječnih djela, koja mogu biti zanimljiva i međunarodnoj publici, premda se bave specifičnim mađarskim temama — često doduše (bilo da je riječ o prošlosti ili suvremenosti) vrlo bliskima i nama — i oslanjaju na vrijednu filmsku tradiciju svoje zemlje, već i sama ta činjenica govori da je mađarska kinematografija još važna u europskim razmjerima, ali da i dalje dijeli prokletstvo manjih zemalja i malo znanih jezika te da međunarodnu javnost uspije znatnije zainteresirati ili u slučaju pojave nekoga genijalnog autora (a Mađari su ih nedvojbeno imali) ili u trenutku kada politička situacija pogoduje usmjeravanju pozornosti na takvu zemlju.