Kompozicija letećih krhotina

Pad Crnog jastreba (Black Hawk Down), red. Ridley Scott

Krajnje realističan prikaz događaja od 3. listopada 1993. godine, kada su elitne američke jedinice s četiri helikoptera — Crna Jastreba, poslane na naizgled rutinsku misiju hvatanja dvaju članova terorističke organizacije Mohamada Farah Aidida u Somalijski gradić Mogadišu, no sve je krenulo po zlu i pretvorilo se u petnaestsatnu paklenu borbu preživljavanja i pokušavanja spašavanja ranjenih i opkoljenih sudrugova iz dva srušena helikoptera, u zastrašujućem osinjaku naoružanih ljudi na prenapučenim prašnim mogadiškim ulicama. Pritom je film posvećen isključivo onom što se dogodilo kad su se u točki presjeka susrele ratne strahote, loša sreća i tehnološka ograničenja (iako se nikad do kraja nije razjasnilo je li tu uistinu bila riječ samo o lošoj sreći, ili možda o lošem planiranju odnosno nedostatnom znanju ili nečem trećem). Tako on postaje studiozna kompozicija letećih krhotina, helikoptera, tenkova i snajpera, te umjesto beskrvne galanterije sterilnih romantičnih ratnih predodžbi mnogih crno-bijelih filmova, dobivamo čisti krvavi vakuum ogrezao u surovu realnost — kaotične slike pune nasilja otkinutih ruku, prolivenih crijeva i pršteće krvi; usput radeći odmak i od tradicionalno strukturirane dramske radnje s primarno emotivnim usmjerenjem karaktera. Naime, Pad Crnog jastreba je slobodan od bilo kakvih podzapleta, i iznosi priču jednostavno i pravolinijski, fokusirajući se na čistu neprekidnu akciju (dosad neviđene, intenzivne dinamike, koja se kreće neuobičajenom brzinom). To se s jedne strane može shvatiti i kao vrlina, jer redatelj Ridley Scott (nominiran i za ovogodišnjeg Oskara) upravo fascinantno prenosi ovaj vrtlog iskustva a da usput ne gubi narativni slijed, što je samo po sebi veliko postignuće. Naime ni jedan do sada snimljen ratni film ne prikazuje bitku tako živo, iz različitih (doslovnih) perspektiva (sa krovova, iz zaklona, iz zraka, s video-monitora), te iako pritom zanemaruje dublju karakterizaciju likova (u koje je investiran tek psihološki minimum), i to se može promatrati kao voljna redateljeva odluka. Jer likovi su uglavnom podređeni materijalu i predstavljaju anonimnu gomilu koja je ubačena u borbu za goli opstanak, pred kojom svi postaju jednaki.

Naime dvije su jedinice poslane na zadatak — veteranske Delta snage, te mlađi Task Force Rangers, pri čemu Scott ne čini puno da razgraniči njihove karaktere, a još manje borbene grupe. Također ostaje nedorečen u pitanjima rasizma, u prvom redu kroz jednostrani fokus bijelih američkih vojnika, čije su smrti one koje su bitne, te rasna boja postaje samo još jedan dizajnerski dodatak uz raskošnu vizualizaciju Somalije kao koloritne pjeskovite zemlje uzbudljive brutalnosti.

Svemu pridonosi i fascinantna kamera Slavomira Idziaka (bivšeg bliskog suradnika Krzysztofa Kieslowskog) s frekventnom uporabom filtera u svrhu prigušivanja boje te naglašavanja grublje, zrnastije nijanse fotografije.

Post-rujanska svijest

Ipak, ostaje neutralan u izricanju bilo kakvih moralnih sudova i vjerojatno nije ni računao na post-rujansku američku svijest, te samo ponekad iz njega bukne proplamsaj neizbježne patetike.

No besprijekorna Scottova režija o američkom uplitanju u somalijski građanski rat (koja ima i nekoliko dodirnih motiva s Tri kralja Davida O. Russella, pogotovo u završnici, te još više s blijedom recentnom Iza neprijateljske linije Johna Moorea), zapravo ne predstavlja pokušaj nikakve dublje analize onog što se u Somaliji uistinu dogodilo. Naime film je to o goloj borbi, ne politici, te o heroizmu koji niče usred brutalnosti.

Katarina Marić