Komorna zakuska

Zavjera (Conspiracy), red. Frank Pierson

20. siječnja 1942. elitni nacistički zapovjednici, birokrati i funkcioneri na čelu s praškim mesarom — SS-ovcem Reinhardom Heydrichom te Adolfom Eichmannom, održali su zloglasni tajni sastanak na kojem su, uz birano vino i gurmanske delikatese, raspravljali o židovskom pitanju — od njihove segragacije, preko sterilizacije, do Auschwitza, Treblinke, Belzeca i Sobibora. Ovaj povijesni hermetični dijalog redatelj Frank Pierson nastoji rekonstruirati što vjerodostojnije, prema originalnim sačuvanim bilješkama, tendirajući tolikoj dokumentarističkoj fundiranosti da se i samo filmsko vrijeme poklapa s onim trajanja sastanka, produžujući se tek u prologu odnosno kratku edukativnu epilogu u kojem nam se sugerira što se dogodilo s njegovim protagonistima.

Seciranje nacija

Za umješno adaptiran scenarij iz arhiviranih dokaza zaslužan je Emmyjem nagrađen scenarist Loren Mandel, koji zapravo secirajući porijeklo naci-kulture, rasplamsale pod vodstvom Trećeg Reicha, a čija je klica nikla upravo u ovim ogoljenim prostorijama uz aperitivno ćaskanje o masovnim ubojstvima, maestralno prikazuje svijet upravo zastrašujuće rutiniranosti, čime realnost i težina čitave stvari dobiva pravu zvjersku dimenziju, te bez ikakvih specijalnih efekata ili eksplicitno prikazane akcije u jednostavnoj administrativnosti i pristupu tome kao dijelu svakodnevnog posla, cinično pokazuje razvoj riječi Evakuacija — započinje Obilježavanjem, a završava Istrebljenjem.

I Pierson zadivljujućom sabranošću prizore uspijeva odvratiti od statičnosti koja im prijeti sa svih strana, te usprkos komornoj klaustrofobičnoj atmosferi (s prizvukom teatarske prostornosti), smještanjem glavnine zbivanja u jednu (eventualno dvije) sobu, radnja ni u jednom trenutku ne usporava. No ipak, konačni rezultat samo je dobar a ne i odličan film, ili čak remek-djelo, kakav bi zaslužila težina teme (doduše nikad pretjerano eksponirane).

Redatelj se pouzdaje i u snagu svojih aktera, te Zavjera zapravo najbolje funkcionira kao koordinirani glumački ansambl plejade ponajboljih britanskih glumaca (od Davida Threlfalla kao Kritzingera — ravnatelja ureda kancelara, preko Kevina McNallyja kao podministra Ministarstva vanjskih poslova Luthera, do Bena Danielsa kao glavnog predstavnika njemačke okupacijske vlasti u Poljskoj — Buhlera) koji zadivljujućom prirodnošću i lakoćom zrcale, iako u srži nečovječne istomišljenike, psihologizacijski ipak drugačije, jedinstvene pojedince.

Solidno ostvarenje

Cast predvodi pomalo ipak precijenjeni Kenneth Branagh, koji zapravo posve solidno i dovoljno sugestivno prenosi inteligenciju i artistički senzibilitet svog egoističnog elitiste Heydricha, scenaristički izvanredno napisane kompleksne ličnosti — lišene svakog morala, ali i besprijekorno uglađene; epitomizirajući klasičnu definiciju Zla — u tolikoj mjeri iskvarena duha da više uopće ne percipira Dobro.

Najlošiji izbor pao je na Stanleya Tuccija u portretiranju inače poprilično neimpresivne ličnosti birokrata, više negoli čudovišta Eichmanna, te se više prostora možda trebalo dati kompleksnijim karakterima poput primjerice onog tvorca Nurembergova zakonodavstva o pitanjima Židova — dr. Wilhema Stuckarta u izvedbi Colina Firtha.

Sve u svemu, riječ je o zanimljivu ostvarenju koje će međutim u prvom redu zainteresirati ljubitelje ove i sliče tematike.

Katarina Marić