Jedna večer — tri obljetnice

Te večeri naše obljetničke Stilske vježbe počele su tužno, bez smijeha na koji smo bili naviknuli. Tek pred kraj predstave uspjeli smo se Lela Margitić i ja uvući u srce smijeha i publike... Nakon predstave u nekadašnjoj Crnoj dvorani, a sadašnjem kafiću, Lela i ja mesarskim smo nožem (pre)rezali bijelu svečarsku tortu uz konvencionalni pljesak prisutnika

U trećem tjednu siječnja 2002, 34. sezone Stilskih vježbi dugi ljudski repovi zmijoliko su vijugali po hladnom vremenu od blagajne do ITD-ova dvorišta, od osam do jedanaest sati, kada se teatarska blagajna otvara, da bi se strpljivi čekači domogli besplatnih ulaznica, koje su, kako kažu, bile u hipu razgrabljene. Nisam se mogao načuditi tom društveno-kazališnom fenomenu. Čekati i smrzavati se tri sata da bi gledali predstavu! U nas se dugi redovi stvaraju iz najveće nužde: zbog socijalnog osiguranja, dječjih doplataka, administrativnih potvrda, studentskih prehrambenih bonova, ispred karitativnih ustanova. Ali strpljivo čekati na cičoj zimi zbog izmišljenih svjetova kazališnih predstava, zbog Stilskih vježbi! U glavi mi se roje primisli i asocijacije dok slušam oduševljene komentare u ITD-u.

— »U repu su čekali i stari i mladi ljudi. I penzići i studenti... Neki su bili lijepo odjeveni, s leptir mašnom ili kravatom... Neki u lakiranim cipelama, neki u tenisicama.«

— »Ljudi naprosto nemaju novaca da bi platili jeftine karte.«

— »Građanska klasa u propadanju.«

— »Ovi su repovi dokaz da nemamo građanske klase!« — »Ovo je obespareni srednji sloj društva koji voli kazalište, a nema financijske mogućnosti!«

— »Ima publike, nema novca!«

— »Kazalište nije mrtva stvar kada zbog njega ljudi čekaju u repu.«

— »Ljubitelji kazališta!«

— »To je fantastično!«

— »Nevjerojatno!«

— »Radi ovakvih ljudi treba igrati kazalište!«

— »Sirotinju u kazalište, bogataše u kazališne sponzore!«

— »Sirotinja je i Bogu teška, ali ne i kazalištu ako ga netko financira.«

— »Besplatno dobro plaćeno kazalište bio bi idealni kazališni paradoks.«

— »U nas se u bijedi i siromaštvu ljudi pale na sve što je besplatno, čak i na kazalište.«

Prisjetio sam se originalnoga dizajnerskog plakata dviju zagrebačkih mladih dizajnerica, Lane Cavar i Ire Payer-Baletić: na plakatu dojenče blaženo sisa majčinu dojku, a ispod slike čitamo slogan: Najbolje stvari u životu su besplatne. Eto, čovjek je najbolju besplatnu stvar u životu usisao s majčinim mlijekom. Samo što je to zaboravio nakon što je odrastao u društvu koje ga je naučilo da čovjek vrijedi onoliko koliko mu je plaćevna moć. Evo, i propaganda ITD-a zakucala je na vrata novčarskih moćnika: bankara, slastičara, pivara, ugostitelja da bi ponudila najbolje besplatne predstave dugim redovima svojih vjernih, promrzlih, plaćevno nemoćnih čekača, slaveći svoj rođendan (trideset i peti), svoje Stilske vježbe (trideset i četvrte) zajedno s drugom obljetnicom dugih redova pred svojom blagajnom.

Queneauovo mlijeko

Tri obljetnice koje traju tjedan dana! Kućno teatarsko slavlje zaljubljeno u svoju njuškicu dojenčeta kada je sisalo svoje prvo kazališno, odnosno Queneauovo mlijeko. Je li to pogled unatrag u zrcalo kazališnoga sjećanja što sijevne i proleti kao munja kroz kazališni život da bi susreo samoga sebe ili bijeg od sadašnjosti? Nehotice sam u ITD-ovu WC-u ugledao u zrcalu svoje izbrazdano lice i onako po navici, ulazeći polako u svoju ulogu i izgovarajući pojedine replike predstave sasuo mu u lice Queneauovu psovku koju izgovara lik prostačine iz galerije stilskih varijacija: »Bem ti sunce žarko! Dokad ćeš igrati te Stilske vježbe? Zar ti nisu dosadile? Trideset i četiri godine guslati jedno te isto. Verbalno voziti s Lelom (Margitić) kao On i Ona zagrebačku jedanaesticu od Dubrave do Černomerca i natrag više od tisuću puta odolijevajući našoj balkanskoj tramvajskoj gužvi: Udri ga, ubi ga...« A prognoze o trajanju predstave bile su crne uoči premijere 1968: »Ne će biti više od deset repriza.« A evo ih više od tisuću.

I honorari su nam bili zajamčeni umjesto za uobičajenih dvadeset samo za deset repriza, jer predstava neće ići dugo, to je samo pokušaj, mali kazališni eksperiment, nije ni važno koliko će biti repriza, važno je da se eksperimentalna predstava dogodi, ako se dogodi. Ako se ne dogodi, nikome ništa, nove predstave, nove premijere idu dalje u duhu teatarskog imena ITD. Srećom, nisam bio fasciniran crnim prognozama, ni podcijenjenim zajamčenim honorarom.

Nisam mislio na budućnost, dostatna mi je bila tadašnja sadašnjost i vlastita glumačka zaigranost na probama Stilskih vježbi, uživao sam u sofisticiranom govoru pseudofilozofa koji u svojoj filozofskoj »... izvornosti i fundiranosti u svijetu činjenice i podataka, u egzistencijalnoj bačenosti u potrošni svijet nebitka i potrošnog tramvaja...«, govori tako da sam sebe ne razumije, vjerujući da će ga slušatelji razumjeti. Uživao sam i uživljavajući se u prostačku retoriku našega balkanskog sirovnjaka izderavajući se na »mladog mudonju koji se u tramvaju uvalio guzicom na njegovo posrano mjesto« te mu skresao u lice: »Eto što si ti — govno koje si i bio!« Te sam replike, zagrijavajući se prije jubilarne predstave, polako ulazeći u psihu svojih likova iz Stilskih vježbi, izgovorio sam sebi u lice pred zrcalom. Prisjetio sam se tu pred zrcalom i našega aktualnog tramvajskog vica. Sredovječna gospođa u skupocjenom krznu promatrajući tramvajsku gužvu u balkanskom stilu udri ga, ubi ga, ironično i čeznutljivo izusti glasno da je svi čuju: »Ah, ljepota, sklad, dobrota« — Goethe. A neki mladić do nje drekne: »Idi u pičku materinu« — Henry Miller.

Skrušeni vjernici iluzija

Nakon zrcalnoga razgovora sa svojom fizionomijom, s vlastitim licem, nakon što sam dao svoj skromni tekući prilog gradskoj kanalizaciji, vratio sam se u ITD-ov kafić, bivšu Crnu dvoranu, u kojoj se dogodila praizvedba Brešanove tragigroteske Hamlet u Mrduši Donjoj u režiji Božidara Violića i odakle je potekla Brešanova književna slava, uz kavu i cigaretu ćaskamo neobavezno o svemu i svačemu, kako to već biva prije svake predstave.

Nastavljamo bizarni razgovor o našim dugim redovima, a ja sam zadivljen onim što sam čuo: svetom tišinom koja je obavijala čekače kao da su u crkvi a ne pred kazališnom blagajnom; skrušeni vjernici iluzija koje su u zbilji osiromašena svakodnevnog života izgubili pa se nadaju fiktivnoj naknadi u kazališnim predstavama, kao da će kazališnom predstavom dobiti ono što u životu nemaju; životni gubitnici da bi bili iluzorni dobitnici.

Ako su i željni smijeha i humora u predstavama, pomislio sam, neće to biti smijeh od radosti svojstven djeci i mladosti, smijeh punih pluća pred vratima života pred kojima su otvorene sve mogućnosti, a neizvjesnost im još ne zadaje brige. Prije bih rekao da će mu ići ususret neka tuga, tuga sjećanja na radost i smijeh. Uvijek kada sam prolazio pored dugih ljudskih repova, ili kada bih i sam bio u nekom manjem repu (od velikoga uvijek bih odustajao ili pokušao kukavički pobjeći), uhvatila me neka potištenost, tjeskoba, ozlojeđenost, jer je riječ o nekoj izvanjskoj prisili. U nas stajanje u repu nije narodna strast kao u humorističkoj percepciji engleskih repova: Englez čak kad je sam samcat stane u rep iza samoga sebe. U nas se stoji u repu iz nužde, prisile ili bijede. I tuge.

Te večeri naše obljetničke Stilske vježbe počele su tužno, bez smijeha na koji smo bili naviknuli. Tek pred kraj predstave uspjeli smo se Lela Margitić i ja uvući u srce smijeha i publike...

Nakon predstave u nekadašnjoj Crnoj dvorani, a sadašnjem kafiću, Lela i ja mesarskim smo nožem (pre)rezali bijelu svečarsku tortu uz konvencionalni pljesak prisutnika.