Forma bez sadržaja

Forma bez sadržaja

Malo golotinje, plitka dosjetka o konceptualnoj umjetnosti i vježbe dijaloga još nisu jamac dobre predstave, pa onda ni žuđena kazališnog uspjeha

Tekst dramatičara i filmaša Neila LaButea Stvar je u obliku doživio je u Zagrebu premijeru samo devet mjeseci nakon svjetske praizvedbe, i to je činjenica koju treba cijeniti. Činjenica je i da se Kazalište Mala scena Večernjom scenom pokušava profilirati kao zagrebačka podružnica londonskog Royal Courta, dakle mjesto na kojem se u relativno kratkom roku gledaju svjetski kazališni hitovi, naslovi i autori o kojima će se tek pisati monografije i u kojima igraju, ili ih postavljaju, kazališni praktičari istoga ranga, ali domaće provenijencije. Dakle, nakon Ljepotice iz Leenanea Martina McDonagha i Enigmatskih varijacija Erica-Emmanuela Schmitta, koje su promašile u barem jednoj od spomenutih kategorija, došao je red na Stvar je u obliku, kako je Lara Hölbling Matković prevela izvorni The Shape of Things.

Pristup uvjetne zrelosti

Dakako, stvar nije samo u obliku, ali se i o oblicima razgovara, kako u teretanama, tako i u ženskim časopisima, ili pak onim specijaliziranim za zdravlje i dug život. Oblik stvari, s druge strane, ne označava sadržaj ili svrhu, ali tako nije uvijek, pa su se i stilske epohe izmjenjivale upravo prema načelu razmjera između, recimo to tako, označenog i označitelja. No, Neil LaBute nije se zamarao takvim sitnicama. Za njega je ovaj komad tek jednostavna igra o konceptualnoj umjetnosti u takozvanom svakodnevnom životu, nešto poput sastava s temom što nam i koliko znači suvremena umjetnost. Pristup je, dakle, uvjetne zrelosti no ideja je dobra utoliko što se poigrava pigmalionstvom u suvremenosti, kroz umjetničke anything goes prakse.

S druge strane, LaButea ne zanima previše ni unutrašnjost njegovih likova — ni promjena od štrebera okrutno velikog konfekcijskog broja do coolera koji je pronašao razlog za otvaranje šlica na hlačama s potpisom ni hladnokrvnost manipulatorice zaslužne za tu promjenu. Slično je i s drugim, sporednim parom u komadu, koji je tu samo zato da bi gledateljima objašnjavao transformacije onoga glavnog zamorca ili da bi pokazao kako se recimo uspješna veza može potrošiti s vremenom, što je zaključak vjerojatno vrijedan pozornosti sam po sebi.

Sporadične duhovitosti, samozatajna režija

Što na kraju ostaje? Jedan položeni magisterij na nekoj visokoj umjetničkoj školi, jedan polovičan frajer koji je prestao gristi nokte, ali je to platio prvom reckom ljubavnog neuspjeha i dvoje koji su se jednostavno prestali voljeti, pa su se i rastali. Nije baš previše jasno zašto bi takav rezultat, nakon niza vježbi dijalogiziranja, trebao stvoriti i hit-predstavu. Pogotovo kad su scene razdvojene i gledateljima i glumcima napornim zamračenjima, zbog kojih predstava dobiva gotovo epsko trajanje bez pokrića. Možda zbog ono malo golotinje, također nesuvisle ili zbog sporadičnih psovki, koje su i dalje glavni adut šoka i komike, ili možda ipak zbog toga što je The Shape of Things s uspjehom igran u Londonu i New Yorku.

Ipak, redateljici Tei Gjergjizi u zasluge se može upisati podjela, birana uglavnom prema fizičkim kriterijima, no to i ne mora uvijek biti minus, čak i kad je riječ o glumcima čija je mladost njihov osnovni potencijal. Radovan Ruždjak i Ivana Krizmanić tako igraju likove toliko suprotne da postaju slični — jednako oštri i jednako plošni. Ronald Žlabur ostaje uspješno zbunjen čak i u trenucima postkoitalne euforije, dok je Ines Bojanić, iako blijeda, vlasnica jedine istinske glumačke scene u cijeloj predstavi. Svima skupa ipak idu na ruku onih nekoliko duhovitosti i scenografija Vesne Režić, nefunkcionalna u promjenama, ali zanimljiva u rješenjima, zbog kojih ni Stvar je u obliku nije baš potpuni promašaj.

Dakle, Večernja scena Kazališta Mala scena i dalje ima razlog postojanja, kao i pravilan put. Problem s ovom predstavom jest u tome što su dva prijašnja izbora tekstualnoga predloška išla za dubinskom razradom, dok ovom upravo to nedostaje.

Igor Ružić