Ekspozicija, drama, melodrama

Genijalni um (Beautiful Mind), red. Ron Howard

Tek u rijetkim vremenima, kad provokativnije mišljeni filmovi izlaze u prvi plan, Američka akademija filmskih umjetnosti i znanosti (AMPAS) usudit će se nominirati naslove koji ne odgovaraju njezinu vječnom kriteriju popularnih i tek naizgled ambicioznih melodrama. Kao što već i letimični posjetitelji kina znaju, ne živimo u takvim vremenima: stoga je posve jasno da se među miljenike Oscara ove godine svrstao Genijalni um Rona Howarda.

S druge strane, prema popisu nominacija jasno je da Um sa svojih uglednih osam imenovanja ozbiljno kaska za prvim nastavkom Gospodara prstenova. Prstenova družina Petera Jacksona sa svojih trinaest nominacija ostavit će pomalo gorak okus u ustima prvi put nominirana Howarda. Napokon, Gospodar prstenova prometnut je time u jasna favorita, dok je Genijalni um svrstan u drugu ligu. Zašto je sve to bitno?

Receptura za Oscara

Prije svega zato što je Genijalni um pravljen prema desetljećima dorađivanoj recepturi za dobivanje Oscara, koja glasi otprilike ovako. Uzmite temu koju prosječno inteligentni konzument masovne kulture smatra vrijednom i važnom. Pobrinite se da scenarij sadrži jasno uobličenu klasičnu strukturu od tri čina, gdje će prvi biti Fascinantna Ekspozicija, drugi Ozbiljna Drama, a treći Potresna Melodrama. Nađite dovoljno vješta redatelja koji neće ni u Ekspoziciji ni u Drami zaboraviti Melodramu, majku svakoga komercijalnog uspjeha. I, jasno, nađite glamurozne glumce koji će vidljivo Glumiti, ne bi li svakome bilo jasno da se radi o Bitnom i Značajnom filmu. (Velika slova su ključna: što veća to bolja.) Time vam je zajamčen hit u publike i u Akademijinih glasača: all shall love you and despair.

Toliko filmova nagrađenih Oscarom potvrđuje tu formulu da ih zaista nije nužno navoditi. U Howardovu slučaju ona je ipak izraženija nego i u jednog od preostalih kandidata: riječ je o očajničkom ziheraštvu redatelja koji je počeo očijukati s Oscarom čim se početkom devedesetih prometnuo u prvu ligu. Pa dok su Backdraft i Far and Away još možda bili prvi, nemušti pokušaji emuliranja Formule, Apollo XIII već je bio zreo za nagrade. Howarda je izostanak nominacije za najboljeg redatelja 1995. prilično potresao, te se na neko vrijeme okrenuo uporabi Formule isključivo u komercijalne svrhe. No sad se vratio u punoj formi, ništa nije prepustio slučaju, pa ako mu nekakvi debeljuškasti hobiti oduzmu nagradu, to će ga boljeti i više nego kad je još bucmastiji Praščić Babe preoteo Oscar za vizualne efekte Apollu.

Homoseksualizam i nacizam

Konkretnije, Genijalni um vrijednu temu nalazi u životnoj priči Johna Forbesa Nasha Juniora, vrhunskog matematičara koji je za svoja teoremska objašnjenja dinamičkih sustava 1994. nagrađen Nobelovom nagradom. Howard i njegov scenarist Akiva Goldsman — veteran uglednih naslova poput Batmana i Robina te Izgubljenih u svemiru, ha! — svojeg protagonista zovu isključivo John Nash, a na sličan način pojednostavnjuju i njegovu životnu priču. Nashov genij biva nam telegrafiran putem nemjerljive količine manirizama i tikova od kojih se sastoji Gluma s golemim G Russella Crowea; ako je Nash kao student skloniji črčkanju po prozorima nego izlaženju na ispite, zacijelo je genijalan, zar ne? Zapravo, možda je i lud: zdrav prosječni razum ionako obožava brkati ta dva pojma. Nashova životna priča pruža autorima Genijalnog uma savršenu građu za razlaganje koncepcije ludog znanstvenika.

Imati um sposoban za pronalaženje zakonitosti u kaosu breme je s kakvim se teško nositi: Nash je u mladosti koketirao s homoseksualnošću i nacizmom, što nećete vidjeti u filmu, koji nalazi manje provokativne načine iskazivanja njegovih problema oko elementarne socijalizacije. Stoga ekspozicija nije pretjerano fascinantna: osim nekoliko kadrova koji pokušavaju dočarati način na koji Nashov um djeluje, protagonist filma ostaje u jednakoj mjeri nedokučiv i publici i autorima. Tek u drugom činu nailazi drama — a ona je ovdje odista ozbiljna. Nash je, naime, u zenitu svog intelektualnog naboja obolio od akutne shizofrenije.

Moje dnevne paranoje

U toj točki Genijalni um poprima obilježja zaista zanimljiva filma. Nashovi paranoični doživljaji prilično su izravno uvjetovani općom atmosferom hladnoratovske paranoje koja ga okružuje i s kojom se on teže nosi od uravnoteženijih pojedinaca. Još je fascinantnije što gledatelj, baš kao i Nash, dugo nije kadar razlučiti koji je od likova u njegovu životu stvaran, a koji tek shizofrena iluzija: praćenje situacije u kojoj sami temelji svakodnevne interakcije bivaju stubokom poljuljani nužno stvara opčinjenost i duboko suosjećanje. Šteta samo što su Goldsman i Howard spremni svesti likove koji će se pokazati nestvarnima na šačicu sporednih: nije li najnevjerojatnija pojava u Nashovu životu njegova žena, koja je sjajna, vjerna, suosjećajna i još izgleda kao Jennifer Connely? To bi bila potencijalno najsnažnija točka u filmu, da ga je uprizorio bilo tko spreman slijediti dramaturške vektore do kraja.

Mjesto toga, Genijalni um pratit će Nashovo opiranje shizofreniji metodama posuđenim iz priča o ovisnicima. Howard će uprizoriti nekoliko uspješnih scena u kojima ni nama ni Nashu nije jasno što je od onoga što vidimo stvarno, a što nije: sjetimo li se kako se shizofrenija inače iznosi na filmu, ovaj se prikaz čini izbalansiranim i uvjerljivim u granicama koje si je sam postavio. No kad se film primakne završetku, svaka intrigantnost ustupa mjesto plotunskoj paljbi melodramatskih klišeja koju će filmotvorci ispaliti po publici. Takvim krajem Genijalni um postaje savršeno dizajniran stroj za osvajanje Oscara: film koji ganutljivost doživljava samo kao polaznu točku melodrame, a genijalnost tumači isključivo na mediokritetski način.

Vladimir C. Sever