Egoizmi i nacionalizmi

Egoizmi i nacionalizmi

Smještena u dane prvih zagrebačkih zračnih uzbuna, drama pokušava oslikati vrijeme sudbinskih promjena, nesigurnosti i straha, vrijeme koje je na različite načine mijenjalo ljude

Nova premijera Zagrebačkoga kazališta mladih na Sceni Miško Polanec, drama Susjeda Zorice Radaković, dobila je drugu nagradu na natječaju koji je potkraj 1999. organizirao bečki Theater m. b. h. za tekstove napisane na jezicima bivše Jugoslavije. Propozicije natječaja zahtijevale su da tekstovi ne smiju biti od »isključivo regionalnog interesa, niti takvi s nacionalističkim, rasističkim ili seksističkim nabojem«. Odrednica o regionalnom interesu drama u potpunosti poštuje. Naime, iako situirana u zagrebački milje promatra vrijeme početka srpske agresije, kada je jedna regionalna drama, kako su je shvaćali mnogi na Zapadu, počinjala zadobivati razmjere sve strašnije tragedije, što se poslije poput zloćudnog tumora širila i čije posljednje činove upravo gledamo u Haagu. Smještena u dane prvih zagrebačkih zračnih uzbuna, ona pokušava oslikati jedno vrijeme sudbinskih promjena, nesigurnosti i straha, vrijeme koje je na različite načine mijenjalo ljude. Autorica je te promjene pokušala pokazati na tipičnom uzorku građanske srednje klase, rastočene komunizmom i udobnim egoizmom, pokazati njihove različite bjegove i reakcije na promijenjenu zbilju, od osviještenosti i uključenosti do emocionalne distance i nesređenih identiteta te bijega u inozemstvo. Na njezinim licima prelama se stanje društva ugroženog agresijom izvana i zastrašenog pojavama iznutra, novim podobnostima i naznakama ksenofobije. Iz tih strahova autorica stvara glavni lik, Vjeru (Nataša Dorčić), gubitnicu na osobnom planu, od braka, posla do prijateljstava, neosjetljivu na kolektivnu tragediju, punu gnušanja spram nacionalne homogenizacije te vremena i događaja koji su promijenili njezine bližnje.

Usijani tempo igre

Redateljica Ivica Boban dramaturški je pročistila i skratila tekst te jače profilirala u drami nedovoljno razrađene likove, a ponajviše su je zanimale unutrašnje praznine, razoreni identitet i strah iz kojega se rađa nasilje i ubojstvo. U prvom dijelu predstave gotovo nezaustavljivim kretanjem likova na sceni vješto je predočila nemire lica i vremena prije bure koji se naziru ispod uobičajena čavrljanja na tržnici i u kafiću, mjestima Vjerinih susreta s prijateljicama, nemire što su pojačani i video-projekcijama (Pavle Vranjican) na zidu-ekranu i koje su ne samo naznačavale prostor zbivanja nego su ga kontekstualizirale kontrapunktirajući slike varljiva mira zagrebačkoga Dolca sa slikama spaljenih kuća i uplakanih ljudi nekoliko stotina kilometara dalje. Stajališta pojedinih likova kojima »biti nesretan nije civilizirano« redateljica je sve vrijeme imala potrebu suprotstaviti kontekstu vremena u kojem nesreća nije silazila s televizijskih ekrana tražeći emocionalni angažman. Svojevrstan kontrapunkt stvarala je i scenografija Zlatka Kauzlariča Atača što je mondenu bjelinu Vjerina stana ne samo minimalnim potezima vješto rastvarala u druge prostore zbivanja (kafić, tržnica, susjedin stan...) nego je cijeli prostor omeđila visećim televizorima na kojima su se neprestano smjenjivale slike što su, kao i videoprojekcije svjedočile o ratnim strahotama. U usijanu tempu igre redateljica je dosljedno vodila predstavu prema drugom dijelu, koji je početnu vanjsku histeriju sve više zamjenjivao unutrašnjim intenzivnim raspadom glavog lika, usredotočujući se na njezine racionalne i iracionalne strahove te osjećaj ugroženosti, što završava Vjerinim ubojstvom susjede. Neprestana napetost koja se događa u odnosima Vjere, njezina muža i prijateljica pretočila se u energičnu igru glumaca. Doris Šarić Kukuljica (Darija), Urša Raukar (Nera), Marica Vidušić (Jagoda), Saša Anočić(suprug Zvonko) u nizu kratkih prizora što se smjenjuju gotovo psihotičnom brzinom uspjeli su u svoja lica upisati psihološke nijanse i ishodišta koja ih pokreću i mijenjaju te stvoriti od njih osobe prepoznatljivih problema. Nataša Dorčić žestoko je ušla u sraz s likom iskazujući u neprestanoj napetosti igre golemu količinu Vjerinih neuroza, prožimajući izobličenja njezine ličnosti, pretjerani egoizam i iritantni pacifizam s razumljivim racionalno-iracionalnim strahovima od unutarnje praznine, raspada privatnog života i psihoze vremena. Njezinoj rastrzanosti bila je suprotstavljena znatiželjna i brbljiva susjeda koja Vjerinu paranoju na kraju plaća glavom, a nju je iznimno šarmantno, s brojnim komičnim akcentima, predočila Zdenka Marunčić.

Gordana Ostović