Duša na stolnjaku

Duša na stolnjaku

— Siječem jaja — kažem Bogdanu — ako nije on.

Odvojim leđa od izloga u Masarykovoj i krenem za čovjekom izrovana lica.

Nije ostavljao dojam nekoga tko ima jasan cilj kretanja. Vrtio se u krug, po više puta zalazio u iste ulice. A onda, kad se zamorio, ušao je u prvu birtiju i naručio pivo i konjak. Stao sam blizu njega i naručio ista pića.

Konjak je odmah stuštio u sebe, a pivo je pio polako, zureći van, poput »tigra koji promatra vjetar«. Premještao sam se s noge na nogu, napadno kašljao, samo da me pogleda. On iz džepa izvadi stare, zgužvane novine. Razlista ih i zadubi se u jednu od stranica. Potrajalo je dok nije podigao pogled i osvrnuo se oko sebe. Zagrijan konjakom, namignem mu.

— Stari — obrati mi se — možeš li mi pomoći?

— Svakako. — Prišao sam mu. Pružio mi je novine. Nosile su naziv »The Little Review«. Među imenima iznad tekstova, opazim i neka poznata mi, poput Joycea, T. S. Eliota i Cocteaua.

— Pusti te smradove. — Istrgne mi novine i požutjelim palcem pokaže na sitna slova pri dnu stranice. Pročitam:

Drunken Cyclamen*

tonight they were feasting

posies of cyclamen

in a glass of sparkling wine

their souls poured

on the whiteness of the tablecloth

— Pa to je... — izustim.

— Ruzica Oreskovic. Znas li gdje je mogu naći?

Zaustih umalo: »Na Mirogoju«, ali se zaustavim. — Mislim da znam — kažem. Oči mu zaiskre.

— Gdje?

— Amerikanac si? Ne poznaš Zagreb?

— Ne, ne poznam. Prvi put sam tu.

— Zanima te naše pjesništvo?

— Samo Ruzicino. Gdje cu je naći?

— U »Tingl-tanglu«.

— Sto je to, luna-park?

— Birtija. Tamo se čita poezija.

— Tako...

Vodao sam ga zaobilaznim putovima. Prošli smo čitav Centar. Htio sam da me što više ljudi vidi u društvu Charlesa Bukowskog. Hinio sam pijani hod, beljio se babama i časnim sestrama.

»Tingl-Tangl« zjapio je prazan. Ispao je iz mode. I pjesnici su ga izbjegavali.

— Jebi ga — rekoh — nema je. Još je rano.

Satima nitko nije ulazio. Palio sam cigaretu za cigaretom. Nakon uporne šutnje, Bukowski progovori: — Kakva je? — upita me.

— Ružica?

Kimne.

— Ima muda. Jednom ju je policija morala doći skinuti s bine.

— A izgled?

— Dobra je; jake noge, velike sise. Voli popit, daje se... Svidjet će ti se.

— Lice?

— Tako.

Kad se smračilo, rekoh:

— Nemaš sreće. Bit će da je negdje neka promocija.

Bukowski me zgrabi za košulju pa naglo pusti. Glavu podboči o dlan.

— Možemo se zabaviti i bez nje — pokušam ga utješiti.

S bombicama konjaka kupljenim na kiosku u Prolazu sestara Baković, ušetali smo u Gajevu ulicu. Hodamo prema kolodvoru. Bukowski je grmio:

— Ja sam pijana ciklama! Duša mi se prosula na stolnjak!

Prve kurve dočekale su nas s osmjesima i odobravanjem. Bukowski ih stane šlatati. Za čas ih se skupila lijepa grupica. Nanjušile su dolare. Među njima se našla jedna koja nije okolišala. Uhvatila je Bukowskog za jaja. On je ošamari, a k sebi privuče onu mirniju, debeljuškastu. Okrene je licem prema meni:

— Jel' da sliči na Ruzicu?

Željko Špoljar

* Pijane ciklame

noćas su se gozbile / kitice ciklama / u čaši pjenušavog vina / duša im se izlila / na bjelinu stolnjaka (preveo Boris Maruna)