Doista: čemu to?!

Doista: čemu to?!

S malo dobre volje i mnogo blagonaklonosti glazbeni bi dio, dakako pročišćen i pomnije odabran, nekako i prošao, ako baš mora

Nisam u načelu protiv transkripcija djela klasične glazbe ako je to učinjeno kao što su na pr. Swingle Singersi svojedobno učinili s Bachom. Takav nadahnut i visoko profesionalan rad jamačno je pridonio golemoj Bachovoj popularnosti tih godina i u godinama koje su slijedile. I ne bih u načelu imala ništa protiv toga da pop-rock zvijezde pjevaju Verdija, ali bih žarko poželjela da to učine mnogo bolje nego što su to učinile u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na koncertu pod naslovom Il grande maestro Verdi (zašto ne na hrvatskom: Veliki maestro Verdi?) — Pop & rock stage. I, naravno, da to ne učine svi koji su te večeri pjevali ili glumili pjevanje (prilično bezočan običaj)! A sudeći po ne osobito razdraganu aplauzu ne do kraja ispunjene dvorane, i to ponajviše publikom srednjih godina, rekla bih da dijelim njezino mišljenje. Autor ovoga spektakla unutar dvaju stolića koji se neprestano vrte (valjda da bi sugerirali Verdijevu neprolaznost?) kazališni redatelj Ivan Ivica Krajač sasvim ispravno piše: »Sigurno će biti i onih koji će se zapitati: Čemu to?« Ja se svakako pitam. I, dodajem, misli li on uistinu da će netko tko nije znao za Verdija i ljepotu njegove glazbe biti privučen ovim svečanim koncertom. Bojim se da neće, pogotovo jer su neki odlomci djelovali više kao parodija (arija Sempre libera iz Traviate). Valja, međutim, priznati da je bilo nekoliko lijepih točaka — arija Caro nome iz Rigoletta u izvedbi kvarteta E. N. I. ili arija Germonta iz Traviate u izvedbi Akija Rahimovskog (Parni valjak), da je Goran Karan dobro pjevao romancu Radamesa iz Aide, sve u obradi Duška Rapoteca-Ute, da je Tereza uvijek impresivna pa i u ariji Addio del passato iz Traviate u obradi Nikice Kalogjere. Đani Stipaničev ima lijep glas. Pa i Putokazi bi bez onog srednjega dijela u zboru iz Nabucca ostavili povoljniji dojam. Mislim, međutim, da je Verdi toliko popularan, a pogotovo citirane opere, da njihovoj popularnosti zaista ne trebaju pridonositi ni kvartet E. N. I. ni Rahimovski, ni Tereza, ni Goran Karan, ni Josipa, a kamoli oni drugi.

Nepravilni hrvatski

Međutim, s malo dobre volje i mnogo blagonaklonosti glazbeni bi dio, dakako pročišćen i pomnije odabran, nekako i prošao, ako baš mora. Ali što s govornim, poglavito glumačkim? Zašto Boris Pavlenić koji igra Verdija namjerno govori nepravilno hrvatski? Što s Aidom (u kostimu Amneris), koja je ocu, kad je saznala da se zove Amonasro, kupila za dar rolu toaletnog papira? Što s novom strankom TBC? Hoće li to zaista, prema mišljenju autora, dovesti barem onog jednog jedinog prisutnog na opernu predstavu? Sumnjam. Jer, zapravo, jedino što je izazivalo spontan aplauz bilo je kad je operna umjetnica Ivanka Boljkovac pjevala pravoga Verdija, dijelove njegovih arija.

Zanimljivo je, međutim, pročitati koliko se sponzora uključilo u ovaj pothvat. Bilo bi zanimljivo i saznati hoće li jedan od njih, Turistička zajednica grada Rijeke, ponuditi ovaj svečani koncert turistima u svrhu promicanja hrvatske kulture.

Marija Barbieri