Doba misaone fotografije

Doba misaone fotografije

Stojan Dimitrijević rođen je godine 1928. u Horgošu. Završio je studij arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Na tom je fakultetu bio redoviti profesor prethistorijske arheologije.

Članom Fotokluba Zagreb postaje godine 1954.

U svojoj struci obavljao je brojna istraživanja u sjevernom dijelu Hrvatske. Bio je ne samo vrstan arheolog nego i stručnjak u fotografiji, a fotografskim znanjem obilno se koristio u svojim istraživanjima fotografirajući arheološke nalaze.

Po pristupu fotografiji razlikovao se donekle od svoje klupske generacije. Ostavio je zanimljiv i vrijedan fotografski opus.

Umro je 1981.

Vladko Lozić

Rijetko je kojoj osobi dano da u životu na dva područja ostvari tako vrijedne rezultate kao što je to uspjelo Stojanu Dimitrijeviću. Veliki arheolog, zaslužan za mnoga otkrića, cijenjeni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jednako cijenjen i na području fotografske umjetnosti. Kao što će mnogi učiti na njegovim arhološkim radovima, tako smo i mi koji se bavimo fotografijom rado učili na njegovim radovima i teoretskim raspravama te objavljenim studijama o fotografiji. Posebno smo doživljavali njegove fotografije, od kojih je svaka prava studija, zanimljivo umjetničko djelo.

Znalački uspijeva svoje zanimanje za fotografski medij povezati sa stvarnim situacijama u svjetskoj fotografiji, štoviše nametnuti vlastiti način. Radom u našem Klubu oblikovao je svojim načinom mnoge izlagače, a svojim teoretskim postavkama nagovijestio novo vrijeme i novo shvaćanje fotografije. Upozoravao je na mnoge nedostatke i pogreške u svakodnevnoj fotografskoj praksi, na neodrživo samozadovoljstvo mnogih, koje koči i onemogućuje nužni iskorak novoj i drukčijoj suvremenosti. Gledajući danas njegove fotografije prisjećam se riječi kojima je opisao fotografiju u godinama u kojima je i sâm ponajbolje stvarao, a kojima nam otkriva kako živi u doba misaone fotografije, one koja je znala pronaći primjeren pristup vizualizaciji svih tema. Taj pristup, definiran kao strukturalni ekspresionizam, oblikovao je fizionomiju tadašnjih fotografskih nastojanja. Naposljetku, kako je stvar osobne kulture hoće li fotografi takva nastojanja znati prepoznati i vrednovati.

A ja bih na kraju dodao kako su upravo te riječi bile uvod za analizu pristupa 14. Zagreb-salonu kao uostalom i svim fotografskim izložbama tog tipa, te nužnog mijenjanja vizualnih kriterija čak i u ljudi koji se u nas bave pretencioznom fotografijom. Srećom, mnogi su prepoznali njegove riječi i vlastitim radom učinili nove kvalitetne iskorake naše fotografije u godinama koje će uslijediti.

Zdenko Kuzmić