Da je više takvih redatelja

Da je više takvih redatelja

Bio je i užitak slušati redatelja kako upotrebljava glazbenu terminologiju i gledati ga kako pažljivo prati snimanje pjesme s orkestrom, dirigentom, Yaredom za glasovirom i Sinead O'Connor pred mikrofonom

Uz redateljev komentar, razgovor s glumcima i članovima filmske ekipe, dva foršpana i materijal naslova Inside The Talented Mr. Ripley, DVD Talentirani g. Ripley sadržava i dva glazbena spota (My Funny Valentine i Tu Vuo' Fa L'Americano) te kratki dokumentarac o stvaranju soundtracka. Time je istaknuta važnost glazbe u filmu, ali i ljubav redatelja Anthonyja Minghelle prema toj filmskoj komponenti. Dokumentarac o nastanku filmske glazbe više-manje narativno je podložen njegovim pripovijedanjem pa je tako gledatelju predstavljena redateljeva (a ne skladateljeva, kako bi se očekivalo) perspektiva, odnosno njegov pogled na nastanak glazbe filma Talentirani g. Ripley.

Ništa čudno, ako se zna da je Minghella i sam glazbenik — svojedobno je aktivno svirao klavijature u dva benda (Dancer i Earthlight), a bio je i glazbeni producent i pisac pjesama. Upravo su ga nagrade za neke tekstove navele da počne pisati scenarije za televiziju i film što ga je pomalo odvuklo od glazbe, ali mu je istodobno omogućilo da se glazbom bavi na i dalje kreativan, premda drukčiji način.

Otuda tako ciljano postupanje s glazbom u filmu. Svojedobno smo, u našoj recenziji CD-a Talentirani g. Ripley, na najopćenitijoj razini zapazili da se u filmu, kao i na soundtracku, izmjenjuju zabavno orijentirana (jazz) i klasično orijentirana (filmska) glazba. Minghella je na DVD-u objasnio namjeru podjele: »U filmu postoji mala svađa između jazza i klasične glazbe.« Zapravo je to glazbeni odraz različitosti likova — konvencionalnoga Ripleyja (koji svira klasičnu glazbu) i raskalašenoga Dicka (kojemu je jazz životna hrana).

Razmišljanje o filmskoj glazbi već u stadiju pisanja filmskog scenarija, razmišljanja o nužnim pripremama kako bi se sve zamišljeno moglo provesti u djelo (Matt Damon morao je naučiti svirati glasovir u dva mjeseca, a Jude Law učio je svirati saksofon i pretvorio se u vrlo senzibilna glazbenika; okupljanje velikog orkestra od devedeset ljudi, upućivanje skladatelja Yareda kako da sklada) upozoravaju na pozorno osmišljavanje filmske glazbe koje je krenulo već od početka, od redateljeve zamisli. Minghella je čak išao tako daleko da je skladatelju Gabrielu Yaredu ponudio gotovu temu, koja je u filmu zaživjela najprije u obliku pjesme Lullaby for Cain, a zatim i kao tema popratne glazbe. Bilo je zanimljivo slušati o nagovoranju skladatelja da temu upotrijebi u filmu (Yared je odlučno rekao da je to nemoguće, ali Minghella je »plakao na telefonu«...), a bio je i užitak slušati redatelja kako upotrebljava glazbenu terminologiju i gledati ga kako pažljivo prati snimanje pjesme s orkestrom, dirigentom, Yaredom za glasovirom i Sinead O'Connor pred mikrofonom.

Redatelj za glasovirom

Zapravo, u svakoj sceni vezanoj uz glazbu (a takvih je scena bilo dosta), redatelj je bio prisutan, ravnopravno raspravljajući o glazbi s izvođačima, tehničarima i skladateljem. Sjedio je za glasovirom, davao je upute dirigentu, pažljivo slušao Yaredove primjedbe, pratio notni tekst pjesme Lullaby for Cain, slušao pjevačicu O'Connor i ludo se zabavljao pjevajući zajedno s glumcima Mattom Damonom i Jude Lawom (dvojica su morala nučiti svirati instrumente, ali su morala i pjevati — Matt Damon je glavni izvođač i u glazbenom spotu My Funny Valentine), Fiorellom i The Guy Barker International Quintetom Tu Vuo Fa L'Americano. Gledati ga kako pripovijeda o glazbenim događajima iza kamere i kako to radi sa smiješkom na licu, uživajući što se može baviti glazbom i istodobno držati sve konce u svojim rukama, poseban je doživljaj. Čovjek može samo žaliti što takvih redatelja nije više, jer bi i konačni zvukovni rezultat nekih drugih filmova bio poput onog u Talentiranog g. Ripleya — smislen, ali i pun ljubavi i oduševljenja prema filmskoj glazbi.

Irena Paulus