Čvrsto uporište i otopljena strogost

Čvrsto uporište i otopljena strogost

Vinko Brešić, Teme novije hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb, 2001.

Najnovija knjiga književnog povjesničara i sveučilišnog profesora Vinka Brešića Teme novije hrvatske književnosti u nekoliko tematskih jedinica donosi rasprave i članke posvećene odabranim problemima i pojavama novije hrvatske književnosti: od spomenutog ilirizma do suvremene kritike ili sudbine književnih rukopisa. Tako odabrani tekstovi predstavljaju, kako se i eksplicira, glavne točke i smjerove Brešićeva čitanja hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća i donekle se nastavljaju na do sada publicirana autorova djela.

Novija hrvatska književnost konstruirana je ovdje kao specifičan model koji u počecima postavlja uporište u kontinuitet usmene književnosti, vrijednost starije hrvatske književnosti, pogotovo dubrovačke, te zbivanja na drugim europskim književnim scenama tog razdoblja. Autor tome, do sada poznatom modelu, pripisuje još i važnost književne periodike kao, uvjetno rečeno, četvrtog stupa koji generira i određuje nove književne žanrove.

Ilirizam je ovdje ekplicitnije tematiziran u člancima Ante Starčević i ilirizam, Strossmayerovo mecenatstvo i Ježićevo poimanje ilirizma. Tekst o Strossmayeru elaborira tezu da je ova, za 19. stoljeće pomalo anakrona, pojava biskupa-mecene bila neizostavna za funkcioniranje kulturnog života, jer je, kako ističe autor, biskup preuzeo ulogu institucije nepostojeće nacionalne države. Tim tekstovima provlači se distinkcija koja u književnopovijesnim pregledima navedenima u tekstu (Frangeš, Šicel, Jelčić) obično izostaje, a tiče se razlikovanja ilirizma, hrvatskoga narodnog preporoda i romantizma. Pri tome se, u skladu s tezama iz rasprave Ilirizam — inačica europskog romantizma (Novija hrvatska književnost, 1994), sugerira uporaba odrednice ilirizam »kao drugo ime za hrvatski romantizam, odnosno nacionalnu verziju europskog romantizma«.

Književna periodika

Posebno bi trebalo istaknuti i četvrti dio knjige, u kojem su predstavljeni neki od rezultata istraživanja hrvatske književne periodike, još jednog od područja kojima se autor knjige godinama bavi. Na primjerima pokretanja i rada nekih važnijih časopisa 19. stoljeća (»Bosanski prijatelj« I. F. Jukića i »Neven«) pokazuje kako je zapravo periodika u tom vremenu nosila »glavnu ulogu u stvaranju i promicanju postilirske, tzv. novije hrvatske književnosti.« Osim toga, što vrijedi ne samo za časopise koji su bili autorska ostvarenja (osim spomenutog »Bosanskog prijatelja« takva je i većina ekspresionističkih časopisa), njihova je sudbina, kao i sudbina zbivanja koja pokreću i reflektiraju, određena promjenama uredništava i osobom glavnog urednika. To se osobito dobro vidi u životu časopisa duga vijeka, poput »Vienca« ili »Savremenika«.

Periodici kao mediju prof. Brešić u ovim raspravama, sasvim inovativno, daje status žanra, koji mu omogućuje specifičan uvid u sinkroniju i dijakroniju književnoga života — na čemu velikim dijelom počiva njegov model novije hrvatske književnosti. Primjerice, pedesetih godina 19. stoljeća u »Nevenu« je proza protorealistička, dok je poezija još romantičarska. Pored toga, kao što se vidi na primjerima časopisa 20. stoljeća (»Vijavica«, »Juriš« i »Književnik« A. B. Šimića te »Savremenik«), govoriti o književnoj periodici znači izbliza promatrati zbivanja na književnoj i na društvenoj sceni. Tako »motori književnog života« bivaju ponovno pokrenuti, kao za reprizu nama budućima koji bismo, iz posredovanosti književnopovijesnih pregleda, dinamizam prošlih vremena mogli samo slutiti.

O Dobriši Cesariću, a napose Milanu Marjanoviću, Brešić piše gotovo s vehementnošću biografa; argumentirano, sa zavidnom količinom podataka koje rezimira, u Marjanovićevu slučaju, propuštanjem predmeta u prvi plan. Čime, zahvaljujući zakonu znanstvenog žanra u kojem su članci i pisani, objektivnost iskaza biva potencirana. Očita je i autorova sklonost sistematizaciji: leksikonska temeljitost zbog koje pojedini među člancima nose pouzdanost izvora, u smislu književnopovijesne preglednosti, te, u jednoj od klasifikacija znanstvenog rada, znače prava temeljna istraživanja. Preglednost i pedantnost kojom su pisani vidljiva je već pri pogledu na formalnu organiziranost kojom su članci okupljeni u nekoliko cjelina. Većina priloga strukturirana je od općenitih ka konkretnim određenjima, da bi se, na koncu, u nekoj vrsti manirističkog poentiranja, vratila na početak.

Možda je načelna strogost koju, govoreći o svojoj knjizi Autobiografije hrvatskih pisaca (1997), autor povezuje s »teorijskom difuznošću u pozicioniranju autobiografije unutar širokog polja književnosti«, generalan način da se, i u drugim rubnim pojavama kojima se bavi, na trusnom području kakvo predstavljaju, zadrži čvrsto uporište. Tiče se to gotovo svih, osim posljednjih dvaju poglavlja, u kojima se formalna književnoznanstvena strogost otopljuje, za volju nešto ležernijih prigoda kakve pisanje prikaza ili eseja pružaju. U jednom se prati izdavanje nekoliko književnopovijesnih izdanja (Jelčićev pregled povijesti hrvatske književnosti, Mali leksikon hrvatske književnosti, Povijest hrvatske književnosti / A horvát irodalom története Lökösa Istvána) i Koromanove antologije hrvatskoga pjesništva BiH. Posljednje poglavlje, na samom kraju knjige, nasuprot formaliziranosti prethodnih dijelova, ali ne sa manjom uvjerljivošću, komentira sudbinu književnih rukopisa, odnosno književne kritike u nas.

Estetem i ideologem

U cjelini gledano, knjiga Teme novije hrvatske književnosti, premda sačinjena od raznorodnih članaka, okupljenih u nekoliko koherentnih cjelina po tematsko-žanrovskom ključu problema koje proučavaju, ima i crvenu nit koja ih sve međusobno povezuje. Riječ je o supostojanju i međusobnoj nerazdruživosti pojmova koje sam autor spominje već u uvodu knjige, a u tekstovima ih eksplicira i imenuje kao estetem i ideologem. Ili, kako poslije ističe: od književnosti ilirizma koja »književnost i ideologiju stavlja u čvrst zagrljaj«, pa sve do suvremenosti — osnovni je problem sveprožimajuća perzistencija »hrvatske politike i književnosti«, koja uzrok ima u »nepostojanju potpunoga hrvatskog nacionalnog identiteta«.

Vrijednost priloga objavljenih u knjizi koja je pred nama moći će potvrditi ne samo zainteresirani humanistički znanstvenici nego i studenti književnosti. Neke od obrađenih tema, primjerice devetnaesto stoljeće ili književna periodika, barem što se recentnih kroatističkih publikacija tiče, nisu znanstveni mainstream. No, u svjetlu recentnih novohistorijskih i kulturoloških istraživanja, očekujemo da dobiju primjerenije mjesto i tretman.

Marina Protrka