Čuvajte nas, mi smo drveće

Čuvajte nas, mi smo drveće

Što Gospodar prstenova poručuje ljudima

Pričao mi je Neven kako se radikalna grupa Zelenih upustila u posao koji je u mnogih izazvao zgražanje i nevjericu, razrogačene oči kao da su ujutro zatekli jarca kako se brije nad njihovim lavaboom. Naime, pejsaž se preko noći promijenio, tamo gdje je još jučer bilo drveće koje je pravilo tako divnu sjenu od zapadnog sunca danas su bile samo rupe. Za takvu ludost treba imati dobar motiv, a dokučiti ga građaninu nije baš lako.

Istraga je pokazala da su neki mladci pod okriljem noći svojski zapeli i preselili pokoje drvo iz grada u šumu. Pretpostavljam da za proces mirnog preseljenja nisu baš odabrali stoljetne hrastove, no to je svejedno, jer mreža korijenja većine drveća podzemni je odraz krošnje, u čije iskapanje treba uložiti rudarsko-udarnički rad. A za takav herojski čin stvarno treba dobar motiv. Zelena gerila našla ga je u jednostavnoj činjenici da drveće u šumama živi znatno dulje nego u urbanim prostorima pa su krenuli u akciju spašavanja.

Sjećanja jedne Geje

Ispričao sam jednom zgodom tu priču onako anegdotalno, by the way, srčući kavicu u društvu prijatelja, osvjedočenih i senzbiliziranih intelelektualaca. Ona je rekla da to nije dobro za gradove, a on nešto bezveze, nisam više siguran što, no znam da nije shvatio kopernikansku revolucionarnost pothvata. No bilo je jutro, svi mi još krmeljivi, razgovor neobavezan, kofein tek na putu u krvotok, naravno da im nisam upisao minus zato što nisu shvatili da se iza tog čina krije doista revolucionarno mijenjanje očišta, pomak iz antropocentrične u nekakvu drugu perspektivu.

Nedavno sam, baš kao i moji spomenuti prijatelji i, uostalom, dobar dio svijeta, u dahu odgledao tri sata Jacksonova Gospodara prstenova. Poželio sam da film još traje, da vidim i druga dva dijela koja, vjerojatno zaštićenija od američkog predsjednika i skrivenija od formule Coca-Cole, čuče u nekakvim sefovima. Oko ekranizacije Tolkienovih Gospodara prstenova nema mnogo sporova; svi se slažu da je film odličan, posebno njegov vizualni dio, manje zamjerke ističu se na račun ovoga ili onoga, no sva osporavanje mogu se svesti pod dimenziju osobnog ukusa. Naravno da će se uskoro pojaviti i osporavatelji filma, jer to će biti marketinški unosno koliko god argumenti budu nategnuti. Ali čini mi se da se nitko, barem u našoj javnosti, nije potrudio malo protresti i formulirati neke ideje filma koje dobro korespondiraju s ekološkim teorijama. Zametak tih ideja krije se u žanru bajke, ali stare ideje moraju se prezentirati u novom ruhu da bi uopće bile recipirane kao ideje, a to, čini mi se, nije učinjeno. Recimo, u bajkama Priroda čini cjelinu, živ sustav, ponekad se javljaju i ideje samoregulacije — kad se poremeti staro stanje gora se zatrese — što je tako podudarno s Gejinom tezom. No, čini mi se da Gospodar prstenova odašilje i aktualizira još poneku poruku koja nije tako česta, a prilično je kurentna, što vjerojatno pospješuje njihovu percepciju.

Četiri prsta jedne ruke

Naime, u Gospodaru prstenova — sudim po prvom dijelu filma jer za knjigu, na žalost, nisam našao vremena — strukturiranom kao videoigra: načelom zapreka — savladavanje — nova/veća zapreka... u jednom trenu zapreka može biti savladana samo ako se udruže četiri različite vrste, kao četiri prsta Mikija Mausa: hobiti, vilenjaci, patuljci i — ljudi. Te različite vrste nisu u sukobu, ali nisu ni kooperativne. Ljudi su u toj neprincipijelnoj koaliciji najnepouzdaniji, remetilački faktor, trećerazredna vrsta koja se ipak nalazi na strani osovina Dobra. U Gospodaru prstenova, vrlo kritičkoj bajci, čovjeku se prilazi s ogradom. Protagonist cijele storije, prema kojemu su usmjerene rediteljske i gledateljske simpatije, nije čovjek, nego hobit, predstavnik druge, bolje vrste.

No, zbog općeg interesa, zbog ugroženosti od sila Zla četiri međusobno ravnodušne i potiho netrpeljive vrste upućene su jedna na drugu i pozvane na solidarnost. Da bi se koalicija ostvarila, moraju se ukinuti egoizmi, posebno razvijeni u ljudskoj vrsti. Naposljetku, privremena koalicija svakom egoizmu može biti u interesu, jer postoje naznake da će se poslije moći realizirati, premda postoji opasnost od kvalitativne promjene i odstupanja od egoističnih ciljeva. Poziv na ukidanje vlastite perspektive — bila ona antropocentrična, hobitocentrična ili kakva druga — i reorganiziranje slike svijeta, jest velika ideja, usporediva s poljupcem koji nadilazi granice vrste, onim majmunice i čovjeka iz Burtonova Planete majmuna. Taj čin ukidanja perspektive ravan je preseljenju drveta iz grada u šumu, što je možda loše za ljude, ali bolje za drveće.

U tim nenametljivo postavljenim odnosima nalazim veličinu Gospodara prstenova: oni ekološki pozivaju na solidarnost među vrstama radi opće stvari, a kako bi opća stvar uopće bila moguća, antropocentričnu perspektivu, kao i svaku perspektivu samo jedne vrste, bez obzira bila ona samosvjesna ili ne, prokazuju kao partikularnu i egoističnu. U tome i jest veličina gerilskoga pothvata preseljenja drveća u šume, gdje se dulje i bolje živi, ako si drvo.

Kruno Lokotar