Čitanje McLarena u računalnom vremenu

Čitanje McLarena u računalnom vremenu

Jednom godišnje odgledam većinu filmova Normana McLarena, jednog od najuzbudljivijih predstavnika ne samo animacijske nego i cjelokupne filmske faune. Radim to zajedno sa studentima. Oni su uvijek istih godina jer dolaze novi, a ja sam uvijek godinu stariji. Svi zajedno, i ja i studenti, u vremenu u kome živimo, uvijek smo godinu stariji od svakog pojedinog McLarenova filma u odnosu na vrijeme kad je nastao.

I redovito, otprilike na trećini projekcije, kad se studenti već počinju pitati hoće li moći pristojno izdržati to dirljivo dinamično redanje proizvoljnih kvadrata, jedan od njih otvoreno upita ili mu upit vidim na licu: Koliko imaju smisla ovi filmovi danas, u doba računala, i je li siroti McLaren potratio svoj život na besmislenu igru?

»Radeći stalno s filmskom vrpcom za montažnim stolom, shvatio sam da film u osnovi nije ništa drugo nego celuloidna vrpca čija duljina jest vrijeme...« napisao je u jednom svom komentaru McLaren. Njegovu definiciju filma prihvatio sam svim srcem, a razmjere te činjenice stavio sam i u naslov ove kolumne u obliku riječi alkemija.

Vrijeme i prostor

Sve klasične umjetničke vrste žive i opstaju ili u relacijama vremena ili u relacijama prostora. Na primjer — kiparstvo. Ono se definira isključivo prostorom. Želite li doživjeti takvo umjetničko djelo, svojim tijelom morate istisnuti istu količinu prostora negdje u blizini kiparskog ostvarenja, tako da ga vidite očima ili opipate rukama. Kiparsko djelo u smislu stilizirane interpretacije osobnosti posjeduje samo epidermu, a iznutra je ispunjeno tek određenom masom kamena, bronce ili čega već. Glazba pak postoji samo u vremenu. Akordima pokušava definirati zvuk njegova protjecanja. U doživljaju glazbe prostor je smetnja. Najnovija tehnološka pomagala, poput sna ili narkoze, ubacuju nam te akorde ravno u mozak.

No, postoji jedna umjetnost, a to je film, koji pretvara prostor u vrijeme. Za razliku od dokumentarnog ili igranog filma, animirani film svaki kvadrat vremena (njegov dvadeset četvrti dio) kreira po miloj volji dugo, no pri reprodukciji čini isto što i drugi žanrovi — nudi nam u kontinuitetu novoga vremena stiliziranu prostornu kreaciju u vremenu njezina nastajanja. Sve one tisuće crteža možeš baciti u koš i potpuno ista količina emocije i energije vratit će ti se alkemijskom preciznošću s ekrana u formi vremena.

Suputnik vremena

McLaren je pravilno (i bolno) shvatio da se vrijeme života nikako ne može usporiti. Ne možeš ga zaustaviti lijenošću, niti sustići pohlepom. Pa je odlučio biti njegovim suputnikom. Poput čovjeka koji mumlja melodiju valova i škripe dasaka jedreći na brodu, poput noćnoga putnika u vlaku, koji poluglasno pjeva s udarcima tračnica.

Cijeloga svoga filmskog života crtao je vlastiti vremenski dnevnik. Kvadrat po kvadrat. Svaki kvadrat svakoga svog filma dodirnuo je i kreirao osobno, neke, kao u glasovitom filmu Pas de deux premećući ih i po dvanaest puta kroz ruke u realizaciji višestrukih ekspozicija.

Imao sam prigodu družiti se s tim čarobnjakom dva puta. Drugi put nažalost malo prije njegove smrti, koja se i crtačima dnevnika vremena učini na kraju nedostojnom i ponižavajućom. No, taj susret za mene je bio ključan u samoohrabrivanju u ustrajnosti idiotskog, ali i relaksirajućeg crtanja dnevnika.

»Ima li smisla mučiti se godinu dana za nekoliko minuta filma?...« čujem često upite svoje okoline. Što da im kažem? Koliko je milijardi ljudi umrlo da nije napravilo ništa! McLaren je bio svjestan da je jedini, kakav-takav misaoni odgovor na vječni i nezaustavljivi stampedo starenja, pokušaj otiskivanja vremena. I to je radio koliko god je mogao. Svaki trenutak koji nije proveo crtajući po celuloidnoj traci smatrao je izgubljenim i besmislenim. Njegov život vrijedio je i trajao samo u duljini njegovih filmova.

U švicarskom gradu Lausanne postoji muzej takozvane art brut. Tako to oni nazivaju i ne znam kako bih to preveo, ali to je jedno od svetih mjesta mojih posjeta. Tamo možete vidjeti djela ljudi kojima ni na kraj pameti ne pada nazivati se umjetnicima. Često im ni ljudska definicija nije bliska. Oni imaju potrebu, iz nekih iracionalnih razloga — crtati, ali bez potrebe da to ikome pokažu ili da to sistematiziraju u neki komunikacijski sustav. Naravno, te ljude ostatak ljudskog društva definira kao bića s one strane.

McLaren nikako nije bio brut-umjetnik. On je svoje filmove promišljao i pokazivao. Nije doduše crtao ekstreme kako to čine animatori koji pomoću njih definiraju punktove pokreta, ali je redajući kvadrate stvarao samosvojan sustav razmišljajući o konačnom cilju i jasno ga definirajući.

U čemu se sastoji apsurd obrazovanja?

Gledanje tih filmova u novom vremenu istinski je i za sada jedino moguć oblik rudimentarne reinkarnacije. Pri tome doista nije toliko važan vizualni sadržaj. Zato se McLaren i orijentirao na apstrakciju, znajući da ona nije idealna, ali nas barem lišava trivijalnih prisjećanja kao, primjerice, u slučaju igranih filmova, gdje već na premijeri bolno uočavamo da su glumci stariji nego na filmu.

Studentsko pitanje o računalnoj usporedbi znak je njihove bezazlene nespremnosti da shvate ili uopće prihvate neumoljivost protjecanja vremena. U tome se i sastoji apsurd obrazovanja. Mladi uvijek imaju dojam da im starci tupe, a starci im prijete danom kad će i oni ući u klub starih, no oni tu metafiziku ne razumiju. I kako prevladati nesporazum kad doista starci znaju više? Mogu li i hoće li, i ima li to uopće smisla, i stari nešto naučiti od mladih, kad je i svrha učenja pretakanje u iskustvo, a stari su s tim pri kraju?

Ponovno gledanje McLarena možda ne daje te odgovore, ali ih svakako sluti.

Joško Marušić