Čežnja iz Danteova stoljeća

Čežnja iz Danteova stoljeća

Treba kazati da nam spjev ne daje nikakvih novih egzaktnih podataka, ali dignitet trečentesknih tercina ne može nas ostaviti ravnodušnima, jer baca sjaj medijevalnoga visokog društva na lokalitet prema kojemu smo i odveć zaboravni. Svaki signal iz Danteova stoljeća dragocjen je; papirnati Modruš može barem uvećati našu čežnju za kamenim i prostornim emanacijama, može uvećati svijest o dugu prema baštini

Zlosretni Modruš, mitski toponim srednjovjekovne Hrvatske, bio je do prodora Turaka i Krbavske bitke (1493) ne samo važan feudalni lokalitet nego i istaknuto biskupsko središte. Istoimena gradina i utvrda, vezana ponajviše uz sudbinu Frankopanova roda, čuvala je cestu između Primorja, odnosno Senja i Rijeke, i čitavoga zaleđa, tvoreći bitnu komunikacijsku kariku velebitskog okružja prema sjeveru, prema Zagrebu i Ugarskoj. Od dvorskoga sjaja i arhitektonske moći nekadašnjega fortifikacijsko-sakralnog kompleksa nije preostalo gotovo ništa, a samo ime sačuvalo se u kulturnoj povijesti ponajviše zaslugom nekolicine istaknutih pojedinaca.

Riječ je najprije o dvojici biskupa, koji zasjedoše na modrušku pastoralnu stolicu upravo u doba najvećih opasnosti, krize i propadanja. Nikola Modruški tiskao je 1474. u Rimu latinski humanistički govor, što je prvo objavljeno djelo nekoga našeg pisca uopće, a inače se zalagao za obranu glagoljice, ostavivši o tome pismo na našem jeziku. Ako je već i Nikola morao aktivno sudjelovati u borbama, jedan od njegovih nasljednika na modruškom biskupskom dvoru, Šimun Kožičić Benja, bio je prisiljen iz toga središta bježati i preseliti samu biskupiju. Najprvo je 1513. održao na Lateranskom saboru uzbudljiv govor protiv turskog nadiranja, a zatim je 1517. na istom mjestu svjedočio o pustošenju Hrvatske (De Corvatiae desolatione). No ni nepovoljne prilike nisu ga spriječile da se aktivira u afirmaciji narodnog identiteta i širenju vjere i kulture. Naime, 1530. on osniva tiskaru u Rijeci, gdje je na glagoljici objelodanio čitavu malu seriju knjiga, od početnice, preko časoslova do povijesne kronike.

Petnaest pjevanja

S Modrušom, međutim, tiskarstvo je možda i neposrednije povezano, jer je po nekim interpretacijama upravo to mjesto tiskanja prvog glagoljskog misala (iz 1483). Nećemo ulaziti u već rastegnutu raspravu oko prvenstva i hipoteza vezanih uz Veneciju, Senj ili Kosinj, samo možemo kazati da je pretpostavka o Modrušu, kao istaknutom povijesnom lokalitetu ličko-krbavskog prostora, barem utemeljena na autoritetu onodobnih gospodara. U svakom slučaju, iz modruškog je kraja glasoviti sitnoslikar Juraj Julije Klović, za kojega njegov prvi i najugledniji biograf Giorgio Vasari (a jamačno na temelju obavijesti samoga Klovića) tvrdi kako je rođen (1498) u naselju Grižanima, u biskupiji Modrušu.

Premda u Vasarijevoj grafiji glasi Madrucci, nema razloga sumnji oko atribucije navedenog lokaliteta. Nikakvih pak dvojbi nema da je riječ o našem Modrušu u jednom još mnogo starijem talijanskom tekstu. Naime, u spjevu Francesco Novello e la riconquista di Padova (1390) to je mjesto ne samo višekratno spominjano nego čini i jednu od istaknutih točaka urotničke putanje protagonista. Zemljopisna logika i povijesni kontekst svjedoče autentičnost, a način ispisivanja Modrussa (u pet navrata, s još jednom prilikom u obliku Modrusa) sasvim je blizak izvornom izgovoru i pismu.

Spomenuti spjev od petnaest pjevanja (svako od po dvadesetak jedanaesteračkih stihova — od ukupno njih 1353) nastao je neposredno nakon događaja koje opijeva, dakle na samom koncu trecenta, četrnaestoga stoljeća. Sačuvan je u dva suvremena rukopisa, koja, ako i nisu autografi, svakako potječu iz kruga bliska nosiocu radnje, odnosno iz sredine obitelji Carrara koja je vladala Padovom prije negoli je taj grad definitivno potpao pod Veneciju. Kao neobičan kuriozitet moramo i ovdje navesti kako je grb iste obitelji Marulić vlastoručno unio u jedan svoj rukopis (na temelju čega Bratislav Lučin s razlogom uspostavlja okosnicu Marulićevih pouzdanih veza s Padovom).

Lijepi gotički ispis toga spjeva na pergameni, barberinski kodeks 3966, iz vatikanske biblioteke, poslužio je kao temelj za vrlo uspjelo suvremeno izdanje (nakladnika La Garangola iz Padove, 1994), popraćeno također fototipskom, faksimilnom prezentacijom izvornika. Tekst je priredio i opsežnim komentarima popratio padovanski književni povjesničar Giorgio Ronconi, riješivši pritom mnoga pitanja podrijetla, filološke naravi teksta, utjecaja i jezičnih svojstava, a opširno se pozabavio i problematikom realija, to jest povijesnih i zemljopisnih okolnosti opjevanih zbivanja. Inače je tekst dosad, u lošijoj, iskrivljenijoj verziji, bio otisnut samo jednom, prije više od dva i pol stoljeća, tako da se suvremena znanost njime nije zapravo ni bavila.

Nenaslovljeni spjev (bez sačuvanih korica) opisuje stanje u Padovi nakon što ju je 1388. godine napustio Francesco stariji (Il Vecchio) Carrara, nagnan pritiskom Giana Galeazza Viscontija, koji je želio proširiti svoju vlast i moć. Ali pravi sadržaj spjeva zapravo su dvije godine napora, putovanja i nastojanja sklapanja pobjedničkog saveza, čime je opsjednut najstariji Carrarin sin Francesco mlađi (Novello), kojemu je otac prepustio upravu gradom u nadi da će je on uspjeti ponovno zadobiti. I doista, u petnaest pjevanja opisana su lutanja i moljakanja po inače prijateljskim dvorovima, od Firence preko Münchena do Modruša, kako bi se stvorila odgovarajuća kritična masa vojske i utjecaja za osvajanje Padove, do čega konačno i dolazi 1390. te grad još jedom dospijeva u ruke obitelji Carrara (no ne zadugo, jer već 1405. Padovom odlučno zagospodariše Mlečani).

Danteov utjecaj

Spjev okršten Novello e la riconquista di Padova nastao je evidentno u autonomističkom, komunalno-kararskom ambijentu oko samog protagonista i često znači upravo neposredno svjedočanstvo nekoga od izravnih sudionika poklisarskih kretanja od nemila do nedraga. Pisac-pjesnik jamačno je posjetio većinu navedenih lokaliteta, a spomenuto ih je barem pedesetak, tako da je tekst i kroničarski i putopisno vjerodostojan. Sam priređivač Ronconi mišljenja je da bi se autor mogao identificirati s likom nazočnim u raznim poslanstvima, a nazvanim Zanin balarin ili Zuane cantarino, što možda aludira na funkciju dvorskoga pjevača i zabavljača. Kako bilo, enkomijastički ton i učestalo pozivanje na Božju pomoć kao potporu pravednom cilju upućuje na pristran, vazalski odnos prema Francescu Novellu. Uostalom, premda je tekst po mnogočemu imitacija toskanskih uzora, neke jezične karakteristike definitivno ga svrstavaju u padovansku sferu.

Narativne jedanaesteračke tercine nisu mogle nastati bez Danteova utjecaja. Dapače, mnogi toposi i usporedbe izravno su preuzeti iz Komedije, a ni kombinacija, izmjena stihova na talijanskom i francuskom nije nastala bez odgovarajućega ugledanja. Ipak, najdanteskniji su početni, udarni ulasci u pojedina pjevanja s tipičnim komparacijama (Kao što su, Nalik onomu) ali i nagli završeci (iznenada, abruptno) duguju ponešto danteovskom duhu, uključujući i povremenu ispriku zbog nedostatka prostora ili vremena da se razvije priča. Nekoliko kataloga antičkih junaka i heroina (nužnih da se istaknu vrline suvremenika) također pripadaju klasičnoj tradiciji, a deskriptivnost i enumerativnost dovođene su u vezu s iskustvima toskanske burleskne, realističke škole, osobito Folgorea de San Giminiano.

Zanimljivost čitanja trečenteskne fakture za nas je bitno uvećana činjenicom što se u spjevu spominju važni hrvatski krajevi. Naime, sestra Francesca Novella (a kći Ferancesca st.) bila je udajom za Stjepana I. Frankopana postala našijenkom i stolovala je s mužem upravo u utvrđenom Modrušu. U traženju pomoći i vojne solidarnosti razbaštinjeni se Carrara odlučio obratiti i frankopanskom krilu, računajući na njegovu snagu. Ta mu je pomoć bila i obećana, ali do nikakve realizacije nije moglo doći, s obzirom da je Stjepan Frankopan, neposredno po šurjakovu odlasku, 1390. još istoga mjeseca preminuo.

Modruška epizoda spjeva najavljena je u proslovu sedmoga pjevanja epigrafom: »Kako je, došavši u Firencu, a da ne gubi vrijeme, poslao Kneza u Furlaniju i u Skjavoniju (Schiavania), davši mu društvo gospodina Zuanea Aguta da krene u Modruš«. Taj Zuane Aguto, to jest Giovanni Acuto, zapravo je Englez John Hawkwood, slavni kondotjer plaćenik u službi Firence, Milana i papa, ovjekovječen freskom Andree del Castagna u firentinskoj katedrali. »Didaskalija« osmoga pjevanja objašnjava razloge odgode puta u Modruš: »Kako je, uputivši se u Ravenu da krene u Skjavoniju, doživio nevrijeme, te se okrenuo prema Pizi, a stigavši u Nicu, Savoju i Bavarsku bi primljen s mnogo počasti.«

Stihovi 25-36

U devetom je pjevanju Modruš gotovo u središtu pažnje, počam od same najave: »Kako je, stigavši u Bavarsku i shvativši duždeve namjere, pošao u Skjavoniju, a Padovanca poslao u Firencu te, konačno, kako ga Firentinci nagnaše da se vrati u Njemačku.« Navest ćemo stihove 25-36 u kojima se govori o samome Modrušu i okolnim krajevima:

Prese cobiato con dolce sermone,

di qui si disparti e venne a Sasborgo,

monte Tauri e Vilach la magione.

Passo per Ramestorfo e Anteborgo,

anco la Colpa, e giunse a Ravaniza

per pasare a Modrussa, ancor Zamborgo.

Passato questi luoghi, el camin driza

per veder s' el puo gire in Schiavania:

e gratti poi la rogna a cui l' apiza.

Cavalco tanto per strada e per via

ched el giunse a Modrussa, e con gran festa

fu ricetato con sua compagnia.

U slobodnijem prijevodu to bi mjesto moglo izgledati:

Slatkim se zborom tu oprostiv, ode

preko Tauri brda do Sachsburga,

u Beljak potom putevi ga vode.

Radovljicu i preko Ortenburga

prođe, pa Kupom do Ravanica svrati,

za Modruš staza još je kod Zamburga.

Prošav ta mjesta, usmjerenje prati

u Skjavoniju kojim stić bi mogo:

neka se češe tko zbog toga pati.

Sa svojom družbom jahao je mnogo

da dospije u Modruš, gdje su rado

i svečano svi primljeni sa slogom.

Dakako, slijedili smo Ronconijeve komentare u tumačenju toponima. Zamburg i Ravaniza i njemu su zagonetni, a za drugonavedeni predlaže Ravanice, postojeće mjesto na cesti Mali Lug — Tršće, prema bi moglo biti i riječi u Ravnoj Gori. Prijetnja: nek se češe.., tipično danteskna, upućena je, dakako, Viscontiju. U cik-cak kretanju i nabrajanju autora (a bogme i prevoditelju) dobro dolaze istorodni toponomastički (njemački) dočeci raznih burgova, pa smo ih s veseljem ostavili.

Treba kazati da nam spjev ne daje nikakvih novih egzaktnih podataka, koje već ne bismo znali iz Klaićeve studije Krčki knezovi Frankopani (Zagreb, 1901) ili iz popularizatorskoga povijesnog romana San Jelisave Frankopanske inače neznana nam talijanskog autora Giuseppea Vasilicha (objavljena u Zagrebu 1911, u prijevodu Krčanina Andrije Bortulina), ali dignitet trečentesknih tercina ne može nas ostaviti ravnodušnima, jer baca sjaj medijevalnoga visokog društva na lokalitet prema kojemu smo i odveć zaboravni. Svaki signal iz Danteova stoljeća dragocjen je; papirnati Modruš može barem uvećati našu čežnju za kamenim i prostornim emanacijama, može uvećati svijest o dugu prema baštini.

Tonko Maroević