Bljeskovi kazališnih meteora

Bljeskovi kazališnih meteora

Nekrošius režira na način vrlo blizak danas popularnoj teoriji dekonstrukcije — razara čehovljanske motive i mit o scenskom uprizorenju Čehova koji se zasniva na metodi Stanislavskog. No, zanimljivo je da Nekrošius ne udara izravno na navedeni mit drastično ga izbjegavajući, nego ga svjesno preuzima, te se kroz njega probija sve do na taj način pročišćena Čehovljeva teksta

Međunarodni kazališni festival Baltic House koji se održava u Sankt Peterburgu izrastao je tijekom jedanaestogodišnjega postojanja u festival iznimno važan ne samo na području Rusije ili Europe, nego i cijelog svijeta. Jedno od temeljnih nastojanja festivala ponovno je ujedinjenje velikoga kazališnog prostora koji se raspadom SSSR-a također raspao na odvojene kazališne prostore pojedinih zemalja.

Tematska okosnica ovogodišnjega festivala može se iščitati već iz njegova vizualnog identiteta. Jedan promotivni plakat prikazuje krupni plan ruku koje drže jaje, a na drugom plakatu ruka podupire djetešce. Odnos staro-mlado, iskusno-svježe, učitelj-učenik tema je koju propituje ovogodišnji Baltic House. Kako što kvalitetnije odgojiti učenika, a da mu se pritom ne uguši individualnost izraza i u nas je vrlo aktualan problem, tako da nas se navedena tema Baltic Housea itekako tiče. Tijekom deset dana rame uz rame mogle su se vidjeti profesionalne predstave afirmiranih redatelja iz Rusije, Latvije, Litve i Estonije, predstave njihovih glumačkih klasa nastale u okviru pojedinih akademija, ali i predstave njihovih bivših ili sadašnjih studenata-redatelja. Osim svakodnevnoga prikazivanja po dvije do tri predstave, u okviru festivala održana su i izlaganja ruskih kazališnih kritičara, konferencija na temu suvremenog školovanja kazališnih kadrova u Rusiji te međunarodni seminar za mlade kazališne kritičare.

Sretni princ i Galeb

Nažalost, od pet predstava koje je većina sudionika seminara iščekivala s najviše nestrpljenja uspjeli smo vidjeti svega dvije — Wildeova Sretnog princa u režiji cijenjena ruskog redatelja starije generacije Kame Ginkasa i Čehovljeva Galeba u režiji najrazvikanijega redateljskog imena festivala — Litavca Eimuntasa Nekrošiusa. Promaknule su nam čak tri predstave litavskih velikana režije — dvije od njih odigrane su prije početka, odnosno nakon završetka seminara — festival je otvorila hvaljena predstava Majstor i Margarita nastala prema Bulgakovljevu romanu i u režiji Oskarasa Koršunovasa, kojeg mnogi znalci proglašavaju jednim od najinovativnijih redatelja mlađe generacije u Europi, a zatvorila Nekrošiusova režija Shakespeareova Othella. Gogoljev Revizor u Tuminasovoj režiji, iako prvobitno najavljen, nije ni pohodio festival.

Umjesto s nestrpljenjem iščekivana Revizora prikazana je jedna od najlošijih predstava festivala — Sizif i kamen u Sankt Peterburgu razvikana redatelja Anatolija Praudina. Sizif i kamen suvremeni je ruski tekstuljak koji obrađuje mit o Sizifu — pretenciozno, kaotično i iritantno djelce, posve u skladu s kvalitetama predstave koja pošto-poto nastoji biti avangardnom i postavljati duboka pitanja o smislu postojanja. Scenografija u stilu Mejerholjdovih metalnih konstrukcija, kostimi koji onemogućuju prirodne kretnje glumaca, glumci koji se poput marioneta izgubljeno kreću pozornicom... Zanimljiva je činjenica da je ta predstava od sanktpeterburške kritike vrlo dobro ocijenjena, a Praudin uživa gotovo kultni status — nakon što je kao redatelj tamošnjega kazališta za djecu i mlade izazivao skandale mučnim predstavama kojima je u djece želio izazvati takozvani filozofski šok, osnovao je vlastito eksperimentalno kazalište sa skupinom glumaca. Navodno u svojim predstavama nastoji postići spoj realistične glume i avangarde, iako se ta takozvana realistička gluma u Sizifu i kamenu ni u jednom trenutku čak i ne naslućuje. S obzirom da je rusko kazalište od tridesetih godina posve izgubilo tradiciju groteske i takozvanoga poetskog, metafizičkoga teatra, te se posve orijentiralo na scenski realizam, Praudinove se predstave danas veličaju kao ponovno otkrivanje metafizičkog teatra.

Veliko je razočaranje bila i Ginkasova predstava Sretni princ u izvedbi Moskovskog kazališta za mlade, koja se ne uspijeva odmaknuti dalje od prazne forme. Na sceni se nalazi velika metalna konstrukcija koja predstavlja kip sretnog princa, a sretni je princ u liku glumice duge plave kose zarobljen unutar nje. Na taj je način glumica onesposobljena u razigravanju vlastite uloge, njezine su kretnje svedene na posve sužen prostor, a s obzirom da je metalna konstrukcija u pozadini scene, njezina je mimika posve nevidljiva. I tako se i ona pretvara u svojevrstan scenski kip iz kojega nije moguće izvući ni trunak onoga što bi trebala predstavljati — ljudske emocije. Središnji motiv priče — ljubav lastavice i sretnoga princa zbog prevladavajuće hladne forme i posvemašnjega nedostatka gradacije u njihovu odnosu ne uspijeva zaživjeti. Osim toga, koreografirani su dijelovi predstave prepuni negledljiva kičeraja, a uzajamni odnosi dramskih lica dramaturško-redateljskih nelogičnosti koje onemogućuju uvjerljivost scenske igre, a samim time i uspostavljanje imalo dubljeg odnosa s publikom.

Srećom, Nekrošiusov nas Galeb nije iznevjerio. Štoviše, pružio nam je one iznimno rijetke kazališne trenutke u kojima jednostavno znamo da kazalište još ima svoj duboki smisao. Trenuci su to zahvaljujući kojima smo kadri izdržati svu onu količinu scenske gluposti i neukusa, a ne prestati pohoditi kazalište, znajući da nas negdje iza ugla čeka možda upravo neki Nekrošiusov Galeb. Predstava je imala neuobičajen razvoj — započela je isključivo kao glumačka radionica talijanskih studenata međunarodne glumačke škole Ecole des Maîtres da bi postupno izrasla u vrlo uspješan profesionalni projekt Kazališnog centra Udine i kazališta »Metastazio« iz Prata. Sudeći po »Galebu«, Nekrošiusova slava zaista ima prave temelje. Snažna atmosferičnost određene predstave najčešće se postiže ponajprije njezinim vizualnim identitetom, glazbom..., ali ne i u Nekrošiusovu Galebu! Nikad još nisam vidjela da se atmosfera stvara ponajprije načinom glume i režije; osim što Nina tijekom cijele predstave hoda na prstima jedva dotičući zemlju i šireći ruke poput galeba, predstava upravo vrvi detaljima i prizorima (neki od njih posve su nijemi) u kojima fizičke kretnje zadiru u samu srž Čehovljeve drame i govore jezikom poezije, uspijevajući biti istodobno vizualnim simbolom i iskrenom emocijom. Nekrošius režira na način vrlo blizak danas popularnoj teoriji dekonstrukcije — razara čehovljanske motive i mit o scenskom uprizorenju Čehova koji se zasniva na metodi Stanislavskog. No, zanimljivo je da Nekrošius ne udara izravno na navedeni mit drastično ga izbjegavajući, nego ga svjesno preuzima, te se kroz njega probija sve do na taj način pročišćena Čehovljeva teksta (u predstavi prepoznajemo vrlo često zanemarivano Čehovljevo određenje vlastitih drama kao komedija). U novostvorenom se kazališnom štivu stoga prepoznaju stari modeli, ali raskrinkani i u nekim novim obličjima. Čehovljev realizam prelazi u simbolizam. Takva je dekonstrukcija prisutna i na vizualnoj, scenografskoj razini predstave — jezero je dugi niz metalnih bačvi punih vode, kuća isti takav niz drvenih letvi... Nekrošius spaja groteskne komične prizore s onima punim gotovo bolne mentalne okrutnosti. U njega je sve mnogo oštrije negoli u Čehova. Trakovi maglice postaju noževi koji režu zrak.

Zločin i kazna

Uz Galeba valja istaknuti i predstavu nastalu prema romanu Dostojevskog Zločin i kazna u režiji estonskoga redatelja Elma Nuganena. Radnja je predstave, iako vjerno slijedi roman, namijenjena široj publici — posvećenija je krimi-priči i melodramskim primjesama, sa snažnim naglaskom na religijsku pozadinu priče u okviru koje je Raskoljnikov vrlo očigledno izjednačen s Kristom. Scenografija i atmosfera podsjećaju na Dickensove romane, a tretiranje prizora ubojstva, smrti... na grčke tragedije u kojima se okrutnosti ne događaju na sceni nego prepričavaju. S obzirom da se redatelj stalno ironijski poigrava s klišejima o Dostojevskom, a glavne karakteristike dramskih lica maksimalno potencira bruseći zajedno s iznimnim glumcima svojevrsne krokije karaktera Dostojevskog na račun fino iznijansirane psihologije, izrodio se začudni spoj iskrene i hinjene emocije, prizora-rugalica u kojima opažamo ironijski odmak i onih snažno nabijenih emocijama.

Latvijsko je kazalište predstavio redatelj Alvis Hermanis predstavom Djevojke iz Wilke poljskoga književnika Jaroslava Iwaszkiewicza. Vrlo dobro predočena dekadentna prustovska atmosfera, kao i scensko osmišljenje maglovita prostora sjećanja u obliku središnjega scenografskog segmenta — mnogobrojnih prozirnih paravana kroz koje se glavnom dramskom liku pojavljuje šest sestara s kojima je nekoć imao raznolike muško-ženske odnose glavni je adut predstave u kojoj muškarac prolazi sredovječnu krizu sjećajući se prošlih ljubavi i strasti.

Ostale su predstave kojima su prisustvovali sudionici seminara za mlade kazališne kritičare varirale od iznimno loših do solidnih, ali ne i iznimnih. Uzevši u obzir činjenicu da se baltički teatar smatra jednim od najzanimljivijih u Europi, opći dojam pomalo razočarava. Ali iako kvalitativna razina većine odgledanih predstava nije bila na očekivanoj razini, ostaje pozitivan dojam izmjene stvaralačko-kritičkih i iskusno-mladenačkih energija koja će, nadajmo se, sljedeće godine uroditi i boljim scenskim rezultatima. Dotad nam preostaje napajati se trenutnim bljeskovima kazališnih meteora.

Tajana Gašparović