Bez kapi krvi

Uljezi (The Others), red. Alejandro Amenábar

Tajanstveni zvukovi miluju polumračne interijere osamljene viktorijanske vile obavijene vječnom maglom koja je progutala vanjski svijet. Strah od mračnih sila koje se kriju u tami. Atmosfera straha kao najefektniji specijalni efekt. Magla i noć. Nadgrobni spomenici i odškrinuta vrata dječje spavaće sobe. Glasovi koji dopiru iz tame i sablasni portreti na požutjelim fotografijama. Zvukovi što ih proizvode nevidljive mračne sile i skriveni pogledi. Tama kojom se hrane zastrašujuće vizije i koja senzibilizira šesta čula. Drugim riječima, iskonski strah, bez kojega nijedna poovski intonirana priča o duhovima ne bi bila ono što jest. Ona je u Uljezima postavljena u strogi žanrovski okvir, usredotočena na žanrovske mehanizme, žanrovske stereotipe i rigidno strukturirane partiture. Poigravajući se, dakle, klasičnim predlošcima horror & ghost-thrillera (šifra: Isijavanje susreće Zonu sumraka), Amenábarova prekrasna priča o ludilu, majčinstvu i religijskoj represiji iščitava njihov moralni podtekst u posve pojednostavnjenoj dramaturškoj formi, koja je kao takva posvemašnja suprotnost složenosti karaktera. Amenábarova heroina zove se Grace i vanjštinom podsjeća na svoju imenjakinju Ms Kelly. Prozori njezine vile na otoku Jersey stalno su zatvoreni, a sobe se nalaze u vječnom polumraku jer su njezina djeca alergična na svjetlost, pa se filmska fotografija snažno oslanja na chiaroscuro-efekte (igra svjetla i sjene, plamen svijeće koji obasjava sablasno bijela dječja lica dok im majka čita Bibliju, razmišljajući o grijehu i životu nakon smrti). Oni su sami u tami. Tata se nije vratio s ratišta i vjeruju da je mrtav. Ubrzo će im se pridružiti troje služinčadi, koja je dovela ponekog neželjenog gosta.

Prokleto jeziv

Film je prokleto jeziv, premda u njemu nema kompjutorski generiranih monstruma i nije prolivena ni kap krvi. On je jeziv zato jer nas čarobna Nicole Kidman tjera da njezini strahovi postanu i naši strahovi, premda je gotovo identičan lik žene uhvaćene u vlastitu zamku već portretirala u Portretu jedne lady, samo što to ovdje čini vrlo kulerski i s ustrajnim intenzitetom. Potrebno je samo malo više strpljenja da bi se dočekao njegov obrat nakon klimaksa. A on je dostatno efektan, ali nipošto onako zbrkan i nerazumljiv kako bismo to od Amenábara mogli očekivati. Tko je tu živ, a tko mrtav, nije teško pogoditi. Treba samo promatrati sablasnu put plavokose Nicole Kidman, bljeđe i mršavije no ikad. Iza zatvorenih vrata i vječno spuštenih zastora svako mora naučiti kako se prepoznaju uljezi.

Dragan Rubeša