Artikulacija boja

Luka Milas /grafike Nikša Lalin, Dugina poema, Pelag, Zagreb 2001.

Već je svojom prvom zbirkom, objavljenom prije dvije godine u Ceresovoj nakladi, Luka Milas pokazao dobro versifikatorsko umijeće, izniman osjećaj za jezik i njegove zvukovne potencijale, sposobnost oblikovanja neobičnih pjesničkih slika, također i ludičke sklonosti koje su njegovo rano pjesništvo približavale poetici jezične dosjetke.

Novije Milasove pjesme pokazuje ozbiljnije, zrelije lice pjesnikovo: u njima dominiraju stihovi koji se bave spiritualnom dimenzijom čovjekova postojanja. Očito je u tim pjesmama oslanjanje na pjesničku retoriku Tina Ujevića, sklonost astralnom i kozmičkom tipu slikovnosti, prepletanje kršćanskih biblijskih simbola s dalekoistočnim, hinduističkim i budističkim.

Dugina poema označuje novi stupanj u razvoju ovoga mladog pjesnika; očigledna sposobnost Milasova da lako i spretno oblikuje stihove dobila je izraz u formalno zahtjevnoj formi poeme sastavljene od sestina s rimovanim dvanaestercima. Već se razlogovska generacija pjesnika potkraj osamdesetih godina počela vraćati čvršćim pjesničkim formama jer se pokazalo nakon svih modernističkih izama, koji su protutnjali pjesničkom scenom u dvadesetom stoljeću, da versifikacijsko umijeće nije nešto što je zauvijek prevladano i odbačeno na smetlište arhaičnih, modernom duhu i uhu nepotrebnih ograničenja.

Sedam pjevanja po sedam sestina

Pristati na stegu metra i rime znači prihvatiti formalna pravila, reducirati slobodu, ali istodobno i dobiti neke ritmičke i eufoničke kvalitete; osim toga, tradicionalne pjesničke forme bogate su nanosima kulturoloških adstrata; odlučujući se za njih pjesnik stupa u dijalog s kulturnom tradicijom koja je vezana za te forme. Postmodernistička poetika, koja rado spaja tradicijske forme i postupke s novom semantičkom supstancijom, koja — dakle — resemantizira klasična izražajna sredstva, dala je puni legitimitet povratku vezanome stihu pa ni Milas — unatoč činjenici da većina njegovih vršnjaka preferira slobodni stih — ne mora imati kompleks arhaičnosti vlastitog izraza.

Dugina poema u znaku je neomanirističke simboličnosti: sastavljena je od sedam pjevanja po sedam sestina, a prethodi im uvodno pjevanje u kojemu lirski subjekt autoreferencijalno, metapoetički tumači simboliku Svjetlosti koja je božanskog podrijetla; svojstvo svjetlosti da se refleksijom i refrakcijom razlaže u spektar različitih boja lirski subjekt metonimijskim tipom simbolike dovodi u vezu sa specifičnom pjesničkom sposobnošću da u nečemu jednostavnom do neprimjetljivosti, kako obično percipiramo svjetlost, prepozna čudesnu mnogolikost: senzibilno oko pjesnika uočava svih sedam boja svjetlosnog spektra; partikularnu čudesnost svake od tih boja pjesnik artikulira u posebnom pjevanju.

U percepciju svake boje bit će duboko utisnuta i mnogolika i proturječna priroda lirskog subjekta: »zaigranog djeteta i odraslog norca«, kako je to duhovito rečeno u završnom stihu prve sestine uvodnog pjevanja.

Svaka boja simbolizira određeno duhovno stanje, filozofijske i religijske ideje te emotivna raspoloženja; apstraktni fenomeni imaginativno su povezani s kolorističkom zornošću. U formalnom pogledu posebno su zanimljivi završeci pjevanja. Naime završna sestina svakoga pjevanja zadire u drugu kolorističku zonu, uvodi susjednu boju, tako da se verbalnim sredstvima stvara dojam kolorističkoga pretapanja.

Raspoloženje boja

Raspon motiva, ideja i raspoloženja kojima se Milas bavi velik je, ne može se precizno razotkriti tematska dominanta svakog pjevanja, ali očito je, primjerice, da u Ljubičastom dominira motiv smrti u različitim pojavnim oblicima od kršćanske do klasičnogrčke ikonografske artikulacije; u pjevanju Modro već je teže otkriti tematsku dominantu: kao pjesničkoslikovni korelativi Modroga pojavljuju se podvojenost vlastitoga bića, zmijin zub i otrov, potom »Modra tmica ko Kristova rana« i »Modra laž«; uz Plavo se pak vezuju slike neba, slobode, anđela, vilenjačke igre i pjeva, razigranih dupina, lude ljubavi, harmonije zviježđa; Zeleno je pak u znaku posvete velikom pjesniku zelene boje Garciji Lorki; uz Žuto se vezuju mjesec, žitno klasje, svjetlost aureola, limunova grana, sumpornožuto boja je strašnoga bijesa, ali tu je i zafrkantska dosjetka — žuta minuta; Narančasto asocira narančine kriške u vinu, ljubavni zagrljaj, ali i manekenke iz Altmanova filma o svijetu modnih kreatora i revija; Crveno je, naravno, socijalizam i socrealizam, ruža, usna i krv, crveni su ljubav i nemir, i Evina jabuka i bradavica njezinih cica.

Očito je već iz ovog vrlo reducirano izloženog repertoara Milasovih slika da on u ovoj knjizi vrlo nasljeduje onu ludičku crtu svojstvenu svojoj ranoj poeziji; njegove su slike bujne, asocijativne veze povremeno iznenađujuće, paradoksalne. On vrlo vješto spaja uzvišeni stil s niskim; jedan tren pričinja se da je obuzet asketskom strašću žudnje za spiritualnim prosvjetljenjem, a već u drugom trenu on je klaun koji simpatičnim dosjetkama nasmijava svoje čitatelje. On će hvaliti običnost i glupost, ćaskat sa svojim čitateljem o tome kako je najbolje »osjete uposlit svakodnevnom pričom, / u običnostima tražiti arome, / spoznaju poredit tek sa zimom cičom«, ali će ipak poemu završiti stihovima koji osvjedočuju da vrhovni smisao poezije jest u spiritualnom prosvjetljenju.

Daroviti versifikator

Sposobnost pjesnika da u običnoj svjetlosti vidi dugu, da svojim osjetljivim okom razabere beskrajno mnoštvo oblika ljudskoga življenja, da voli i ono malo i obično, a da istodobno ne izgubi i viziju Cjeline svijeta, svijest o Apsolutu, zapravo je osnovna misao na kojoj se zasniva simbolički semantički supstrat ove poeme.

Njome se Luka Milas iskazuje kao darovit versifikator, koji lakoćom kovanja stihova podsjeća na Luka Paljetka; nađe se u njega i retoričkog viška, ali ne može mu se poreći sposobnost da svoje umijeće vladanja pjesničkim formama i tehnikama uključi u konstruiranje semantički kompleksnih poetskih vizija.

U metapoetičkoj pjesmi Moji prijatelji pjesnici pjesnički subjekt sebe prepoznaje kao dio pjesničkog bratstva, kao onoga koji pišući uspostavlja dijalog s mrtvima prethodnicima, pisanje pjesama je oblik sna koji nas približuje Apsolutu; ali pjesništvo ipak ostaje oblik sanjarije, nema mogućnost mijenjanja svijeta, pa čak ni pouzdana tumačenja tajne postojanja.

Milas vješto barata stihom, voli pokazivati širok raspon svojih izražajnih mogućnosti: s jedne strane velike su ujevićevski rapsodično impostirane pjesma duga stiha i izrazite eufoničnosti (koju osobito ističu učestale asonancije i aliteracije) te inzistiranje na izboru afektivno markirana leksika, a s druge minimalističke pjesničke tvorbe od dva-tri stiha koje predočuju simbolički nosivu sliku ili zanimljiv paradoks.

Unatoč dominantno ozbiljnom, povremeno čak mračnom tonu zbirke, ima u njoj i nekoliko pjesama koje pokazuju da se Milas nije zaboravio igrati, primjerice u Partiji s Nečastivim (šuster mat) koja pokazuje specifičan, pomalo nadrealistički talent za groteskni tip duhovitosti, za koji bi bilo šteta da ga ovaj mladi daroviti pjesnik zapusti.