Znameniti Hrvati

Znameniti Hrvati

Autor: Orsat Franković, dizajner, veličina: 35,50 x 29,82 mm, naklada: 300 000, datum izdanja: 24. 01. 2002.

Dubrovčanin Ivan Gučetić (1451-1502), jedan je od pripadnika dubrovačkog humanističkog kruga okupljenih oko Ilije Crijevića, piše u svom tekstu Dubravko Jelčić. Gučetića je snašla žalosna sudbina — ostao nam je danas poznat samo kao ime jer nije sačuvano ništa od svega što je pisao i mi ga danas ne bismo možda više ni spominjali da ono, što o njemu govore njegovi značajni suvremenici, nije toliko važno da se nipošto ne može zanemariti. Sam Ilija Crijević odaje mu priznanje kao trilingvalnom pjesniku, latinskom, grčkom i ilirskom, što zapravo znači hrvatskom. Prema onome što piše književni povjesnik Milorad Medini, svakako na temelju uvjerljivih indicija, Gučetić je možda bio pisac hrvatskih pjesama i prije Marulića. Djelovao je kao pomiritelj naših pjesnika na latinskom i hrvatskom jeziku, a već je i to dostatan razlog da mu ime bude zapamćeno u povijesti hrvatske književnosti.

O pjesniku i prevoditelju Dobriši Cesariću (1902-1980) piše Josip Bratulić. Prvu pjesmu Cesarić je objavio kao četrnaestogodišnjak, 1916. godine, i od tada pa do smrti pisao je i prevodio, obogaćujući svakom svojom pjesmom hrvatsku književnost. Pokrenuo je književni list »Ozon« i surađivao u časopisima »Plamen«, »Kritika« i »Književna republika«. Prvu zbirku do tada objavljenih pjesama izdao je pod naslovom Lirika, 1931, u vlastitoj nakladi. Za nju je dobio nagradu Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti, što je bilo veliko priznanje njegovu dotadašnjem radu... Slijede potom zbirke pjesama Spasena svjetla (1938. godine u izdanju Matice hrvatske), Izabrani stihovi (HIBZ, 1942), Plamen (1951), Osvijetljeni put (1953) i Izabrane pjesme (1960). Izbor iz njegove poezije Slap doživio je nekoliko izdanja. Zbog svojih djela izabran je za člana Akademije 1951. godine, te je bio predsjednik Društva književnika Hrvatske 1962/63. Državnu nagradu za životno djelo »Vladimir Nazor« dobio je 1969. Cesarićev opus nije velik: 127 pjesama koje su odabrane i izdane u knjigama i još tridesetak koje za života nije uvrštavao u zbirke, no njegove pjesme bile su dobro prihvaćene i od čitateljstva i od kritike (posebice Slap, Voćka poslije kiše, Pjesma mrtvog pjesnika, Balada iz predgrađa).

O Juraju Rattkayu (1613-1666) tekst je napisao Dubravko Jelčić. Rattkay je bio cjelokupnim svojim radom autentični izdanak hrvatskog plemstva. Isusovac, profesor fizike i metafizike u zagrebačkoj gimnaziji i zagrebački kanonik, suborac bana Ivana Draškovića u borbama protiv Turaka (1641) i Petra Zrinskog u Tridesetogodišnjem ratu, kandidat za biskupa zagrebačkog (1648), da bi na kraju, degradiran, umro kao župnik sv. Ivana u Novoj Vesi iznad Kaptola. Rattkay je prije svega bio povjesničar, pisac prve i vrlo opsežne povijesti Hrvatske i to na latinskom jeziku: Memoria regum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae & Slavoniae ab origine sua usuque ad praesentem annum 1652. deducta. U vrijeme turskih napada teritorij Hrvatske bio je sveden na reliquiae reliquiarum, stoga je Rattkay nastojao dvorskim i političkim krugovima prikazati svoju domovinu i svoj narod, upoznati ih s njezinom povijesnom zasebnošću, a time i višestoljetnom državnopravnom tradicijom. Vrijednost djela nije samo povijesna već se temelji i na izvornoj ljepoti pisanja.

O hrvatskom renesansnom kiparu Franji (oko 1420-1502), zvanom Vranjanin jer je rođen u mjestu Vrana kraj Zadra, piše Radovan Ivančević. Franjo je upisan u europsku povijest likovnih umjetnosti pod talijanskim imenom Francesco Laurana. Nema podataka o njegovoj mladosti i školovanju, a prvo što o njemu znamo jest da sudjeluje s grupom istaknutih kipara na izvedbi velikih projekata napuljskog vojvode Alfonsa Aragonskog 1452. Zatim boravi u Francuskoj na dvoru kralja Renea, potom slijedi Sicilija pa povratak u Napulj. Najznačajnija Vranjaninova djela su portretna mramorna ženska poprsja u kojima je dosegao najviši umjetnički domet, a ona su mu osigurala opće priznanje i najveću i do danas trajnu slavu. U galeriji njegovih ženskih portreta ističu se poprsja princeza Beatrice Aragonske, Eleonore Aragonske, Battiste Sforze i drugih, što se osim u Palermu, nalaze u najpoznatijim svjetskim muzejima Beča, Berlina, Pariza, New Yorka i drugdje. Kipar Francesco Laurana i arhitekt Luciano Laurana, dva brata Vranjanina, nezaobilazna su imena rane renesanse 15. stoljeća, dakle u doba njezina prvog uspona i cvata. Bez njihova se djela i udjela ne može zamisliti ni napisati povijest renesanse u Italiji, a time ni europske renesanse.

O Augustinu Kažotiću, zagrebačkom biskupu, rođenom u Trogiru između 1260. i 1265. godine, piše Josip Bratulić. Kažotić se već tijekom školovanja na Sorbonni, u Parizu isticao opsežnim znanjem iz filozofije i teologije te iznimnim umijećem govorništva. Kada se vratio u domovinu, pomagao je kardinalu N. Boccasinu, dominikancu, da na hrvatsko-ugarsko prijestolje dođe Karlo Anžuinski. Kad je isti kardinal postao papom i uzeo ime Benedikt XI., imenovao je Augustina Kažotića zagrebačkim biskupom (1303). Augustin Kažotić bio je vrlo uspješan biskup koji je reorganizirao i obnovio mnoge župe. Zbog sukoba s kraljem Karlom Anžuinskim oko prava na biskupijske posjede, otišao se požaliti papi u Avignon, ali se više nije smio vratiti u svoju biskupiju, te mu je papa Ivan XXII. dodijelio biskupiju u Luceri, u Apuliji (Italija). U tom je gradu umro na glasu svetosti 1323. godine. Tijekom boravka u Avignonu napisao je teološku raspravu Izlaganje o pitanjima krštenja slika i drugih praznovjerja te se zalagao protiv inkvizicijskih metoda. Proglašen je blaženim 1702. godine. Njegovu biografiju, na hrvatskom jeziku, napisao je Adam Baltazar Krčelić pod naslovom Živlenje blaženoga Gazotti Augustina, zagrebačkog biskupa (Zagreb, 1747).

O Matku Laginji (1852-1930), političaru i književniku tekst je napisao Josip Bratulić. Po zanimanju pravnik, Laginja je napisao Basne, prekrojene poglavito za hrvatski puk u Istri (1876. anonimno), objavljivao je u »Vijencu« Istarske pričice (1879-1880), izdao je Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih, tiskane uz potporu Matice hrvatske 1880, te je objavio knjižicu Kastav, grad i općina 1889. godine. Napisao je i pučku dramu Šilo za ognjilo, u kojoj se ismijava povođenje za talijanštinom. Ipak, politički rad ga je odveo od književnosti i znanosti na polje svakodnevnog političkog djelovanja. Laginja je već u mladosti prigrlio političke ideje i program Strarčevićeve Hrvatske stranke prava. Zajedno s Vjakoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem (»Istarski trolist«), također pravašima, u politički život Istre unio je prepoznatljiv hrvatski duh i oštriji govor s Talijanima i to jednako u raspravama u Istarskom pokrajinskom saboru, kao i u općinskim upravama u Istri i na stranicama pulske »Naše sloge«. Nastojao je politički i gospodarski organizirati hrvatsko selo, organizirati školstvo, zadrugarstvo i štedionice, te se izboriti za ravnopravnost hrvatskog jezika u Istarskom pokrajinskom saboru, te u upravi, školstvu i sudstvu. Laginja je prvi pokušao u Saboru u Poreču govoriti hrvatski (što je Poslovnikom bilo uređeno), a u čemu je bio spriječen. Kao odvjetnik, branio je istarske seljake pred nepravednim sudovima (odvjetnički ured, otvoren 1890. zatvorio je zbog rata 1915. kad se preselio u Zagreb). Laginja je kratko bio predsjednik Starčevićeve stranke prava (1917-1918). Bio je imenovan povjerenikom za Istru u Narodnom vijeću u Zagrebu, i jedno vrijeme ban Hrvatske i Slavonije. Zbog njegova djelovanja stanovnici su mu nadjenuli ime »Otac Istre«.

Goran Ivaniš