Želim surađivati s Maticom hrvatskom

Želim surađivati s Maticom hrvatskom

Mislim da prosječni britanski student danas zna manje od dobra hrvatskog studenta, ali sam siguran da engleski student ima razvijenije vještine i da može više učiniti sa znanjem koje ima

Četiri mjesaca nakon njegova dolaska na dužnost razgovarali smo s novim direktorom British Councila Royom Crossom o njegovu svojevremenom boravku u Zagrebu, dok je bio lektor na Filozofskom fakultetu, razlici između hrvatskih i engleskih studenata i načinu predavanja te o projektima British Councila u budućnosti. Roy Cross na mnoga pitanja odgovara duhovito, neformalno i vrlo otvoreno.

Možete li nam nešto reći o svojem neuobičajenom i uzbudljivom životnom putu?

— Rođen sam u Yorkshireu, u sjevernoj Engleskoj, i odmalena sam imao snažni jorkširski akcent. S deset godina roditelji su me poslali u internat u Kent, gdje je izvješće glasilo: on udara sve što se miče. Majka me pitala za razlog tih sukoba, a odgovor je bio — u naglasku. Stoga sam ga sljedeće dvije godine nastojao izgubiti. I u to vrijeme naslućivao sam da bih mogao biti osoba koja će putovati i upoznavati druge kulture. Kad sam završio školu, mogao sam birati između dvije stipendije. Mogao sam otići u Pariz, u školu s kojom smo imali program razmjene, ili u Indiju. Odlučio sam se za Indiju i ostao tamo cijelih devet mjeseci. Tu sam dočekao svoju osamnaestu godinu, a našao sam se i u Afganistanu. Iz tog posjeta postoji zanimljiva anegdota: nosio sam sportsku jaknu i kad smo jednom naručili omlet, svi su rukama jeli topli omlet, a meni su nakon dvadeset minuta dali prljavi nož i vilicu da jedem omlet koji se već ohladio. Zbog sportske jakne smatrali su me džentlmenom koji mora jesti priborom!

Nakon toga krenuo sam na studij u Cambridge, gdje sam bio pet godina. Diplomirao sam engleski jezik i književnost, a dodatnu godinu proveo sam radi stjecanja kvalifikacija za nastavnika engleskog kao i za podučavanje engleskog kao stranog jezika.

Jedne večeri u pubu shvatio sam da tu ima previše ljudi koji su ostali u Cambridgeu predugo. Pričali su iste viceve koje se pričali i prije deset godina. To me iznenada osvijestilo. Sutra sam kupio Education Guardian. Prijavio sam se za sve poslove za koje sam se mogao prijaviti. Među njima nalazio se i oglas British Councila. U roku od dva tjedna bio sam pozvan, ispitan i poslan u Zagreb na Filozofski fakultet kao lektor. Nisam ništa znao o Zagrebu. Prošao sam kroz njega kad sam išao u Indiju 1974. i jedino čega se sjećam gomile su traktora na željezničkim vagonima.

Došao sam 1979. i ostao pet godina, tijekom kojih sam se oženio s Hrvaticom.

Možete li nam reći nešto više o vašem radu na Filozofskom fakultetu? Kakvi su hrvatski studenti u odnosu na engleske, kakva je organizacija predavanja, način učenja?

— O tome sam govorio i prije dvadesetak godina u intervjuu u »Poletu«. Odmah sam zapazio da su mnogi studenti mamine maze. U Engleskoj je normalno da se ode iz grada u kojem se živi da bi se studiralo. U Hrvatskoj to nije bilo normalno. No to onda nije iskustvo fakulteta kakvo sam ja osjetio: koje oslobađa, u kojem se sazrijeva, postaje samostalan.

Postoji značajna razlika u prirodi fakultetskog obrazovanja. U Hrvatskoj je vrlo često na djelu sustav prijenosa informacija: profesor cijelu godinu govori ono što misli, a na kraju godine student na ispitu onda to isto treba reći njemu. Nema kreativna dijaloga između studenta i profesora. Bilo je znatno mnogo prijenosa činjenica, ali često bez interpretacije. Tome su razlog preveliki razredi, ali i obrazovna tradicija. Mislim da prosječni britanski student danas zna manje od dobra hrvatskog studenta, ali sam siguran da engleski student ima razvijenije vještine i da može više učiniti sa znanjem koje ima. Ja sam kao lektor nastojao uspostaviti drukčiji odnos sa studentima. Nedavno sam dobio e-mail od bivše studentice, koja me pitala sjećam li se kad sam grupu studenata odveo u novom automobilu na Sljeme, a poslije smo se spustili u Stubičke Toplice. Nastojao sam razviti što bolji odnos sa studentima, pa i na neformalne načine. Vrlo je važno da se ne podiže barijera između profesora i studenata.

Jeste li što radili osim posla na fakultetu?

— U početku sam radio samo na fakultetu, ali početkom treće godine boravka u Zagrebu sam počeo raditi na dvama jezičnim tečajevima kao nastavnik, ali i kao sastavljač nastavnog materijala. Počeo sam i s obučavanjem nastavnika engleskog i radio sam u gotovo svim vašim gradovima. Bilo je to profesionalno za mene vrlo korisno iskustvo. Da sam ostao u Cambridgeu, još bih podučavao iz istog dosadnog udžbenika, iz predavanja u predavanje, s istom vrstom studenata. Bio sam ovdje jedan od rijetkih engleskih profesora pa sam mogao raditi za televiziju. Moja je sreća bila i da je direktor British Councila u to vrijeme bio Peter Elborn, s kojim sam i danas u kontaktu. On je upravo kupio kuću u Starigradu i još je zaljubljen u Hrvatsku. On je imao veliko povjerenje u mene. Omogućio je da vodim na turneju kazališnu družinu. Imali smo produkciju Hamleta s kojom smo obilazili cijelu državu. Nije to bila baš dobra produkcija. Imali smo jako visokog Laerta, koji je jako neuvjerljivo umirao, pa se publika smijala. Smijala se i u Splitu, i u Zagrebu i u Dubrovniku. Zanimljiva se stvar desila u Dubrovniku, gdje je Hamleta na Lovrjencu izvodila i hrvatska glumačka družina. Naši su glumci inače stalno glumili u istoj, velikoj zelenoj scenografiji koja se prevozila kamionom. No ta scenografija nije se mogla prevesti na Lovrjenac pa su glumili u prirodnom okolišu koji ih je oslobodio i bila je to najbolja izvedba engleske kazališne skupine uopće. Imali smo i malu produkciju Don Quijotea s pet ljudi, koja je također bila na turneji s rekvizitima u torbi.

Kako izgleda British Council u Zagrebu dvadeset godina poslije? Je li onda bio aktivniji nego danas?

— Tada je tu bila samo knjižnica, ali smo imali važnu ulogu u životu nastavnika engleskog jezika. Imali smo brojne događaje i mnogo je ljudi ovuda prolazilo. Nekih aktivnosti bilo je znatno više nego danas. Ja ću ozbiljno poraditi na našem marketingu. Ako ljudi ne znaju da smo ovdje, neće nas slučajno naći.

Imamo mnogo prijatelja u Zagrebu. Trebalo bi ponovno početi raditi s tim ljudima. Možda to ne uspije, ali želim ispitati gdje su naši klijenti i naša publika.

Što planirate u budućnosti?

— Proširit ćemo knjižnicu i omogućit ćemo besplatan pristup Internetu. To smo već imali, i sve je bilo puno, no većina je ljudi to koristila za e-mailove, što nije bio naš cilj. Tada smo uveli naplaćivanje i naši su posjetitelji nestali. No, ja bih više volio da mladi dolaze ovamo, pa makar pisali e-mailove, jer onda vide naše nove knjige, časopise i filmove. Fotokopiranje će biti po vrlo niskoj cijeni, a smanjit će se i članarina. Nabavit ćemo veliki wide-screen-televizor, DVD-ove i CD-ROM-ove Želio bih ovo u dvije godine pretvoriti u mjesto susreta i da se ovdje nalaze profesori engleskog.

Francuzi su svoju knjižnicu u Zagrebu pretvorili u medijateku...

— Da, ona je vrlo dobro opremljena, ali tamo obično nema mnogo ljudi. Kod nas je veća gužva, ali to je zbog engleskog, nemam nikakvih iluzija o tome.

Nije li ovaj prostor premalen za vaše ambicije?

— Upravo smo iznajmili dodatnih 85 kvadrata, ali radovi nisu počeli. Još čekamo majstore! (smijeh). Mislim da ćemo biti u mogućnosti otvoriti nove prostore u ožujku.

Jeste li pokušali ili planirali suradnju s Maticom hrvatskom, kao najstarijom kulturnom ustanovom našeg naroda? Istina, ona nema predstavništva u svim stranim zemljama, ali ima ogranke svagdje gdje žive Hrvati...

— Dosad nije bilo suradnje, ali želim je pokrenuti. Prije ovog svog posla bio sam u Londonu na položaju zamjenika direktora British Councila za poduku engleskog jezika u svijetu. Radio sam s nastavnicima u cijelom svijetu, na povezivanju i partnerstvima. Ne želim doći u Hrvatsku i ponuditi vam gotovi proizvod, već s vama razviti taj proizvod. Također, ako netko želi doći s nekim projektom, možemo ga zajedno razraditi. Smatram da najviše našega novca treba trošiti na srednjoročne i dugoročne projekte. Volio bih organizirati skupinu mladih ljudi iz različitih država kako bi radili na projektu međukulturalne suradnje te da zajedno stvore web-stranicu na kojoj bi iznijeli svoje mišljenje o gradovima kolega, te o važnim pitanjima kao što su manjine, ljudska prava i obrazovanje. U Engleskoj su jednoga mladića prebili njegovi kolege, te je morao promijeniti školu. Danas je to veliki projekt Pupil Line (www.pupiline.net) na kojem se raspravlja o drogi, seksu, stresu i obiteljskom životu.

Neki vaši vrijedni događaji prođu nezapaženo. Možda biste trebali, recimo prilikom retrospektiva filmova, dovesti neku britansku filmsku ili redateljsku zvijezdu, primjerice Ridleyja Scotta ili Judea Lawa... Postoje brojni britanski umjetnici, osobito glumci, koji su vrlo dobro poznati u Hrvatskoj...

— Mislim da je naš rad u proteklom razdoblju bio dobar, no marketing i odnosi s javnošću jako slabi. Imali smo veliki projekt s djecom koja su pjevala u Lisinskom, no čini mi se da to nije dobilo dovoljan publicitet. Publicitet za sebe ne znači ništa, ali može vam pronaći nove partnere, upoznati javnost s vašim idejama i ciljevima. Stoga je ideja s Ridleyjem Scottom dobra. No, možda trebamo nešto manje, ali s boljim marketingom. Uz Tjedan suvremenog plesa ove će se godine održati UK Dance Showcase. Bit će izvedeno osam do deset predstava. Želimo da ljudi iz regije dođu to vidjeti. Bili smo u konkurenciji s Pragom i Budimpeštom i pobijedili. Vjerujemo da će mediji to opsežno popratiti i da će taj događaj prožeti i druge naše aktivnosti.

U listopadu planiramo festival popularnih znanosti, sa svrhom približavanja znanosti mladim ljudima. Moja kći ima svega četrnaest godina, no ima visoku političku i ekološku svijest. Ona zna sve o genetski modificiranoj hrani, o pravima životinja, nije nam dala da kupujemo Nestleove proizvode za vrijeme skandala. Nisam siguran da su mladi Hrvati svjesni svih tih stvari.

Jeste li razmišljali o tome da u Zagreb dovedete neki veći ugledni londonski kazališni ili operni ansambl?

— Jesam. No, tada nam ne bi ostalo novca ni za što drugo. Čak je i Hamlet prije 20 godina bio astronomski skup. Radije bih doveo koreografa da radi s plesnom skupinom ili nekog britanskog redatelja da s vašim glumcima postavi predstavu. Birminghamski orkestar i James Galway bili su u Zagrebu potpuno neovisno o nama, na čistoj komercijalnoj osnovi. Glazba djeluje na način na koji kazalište ne može. No, što se kazališta tiče, pričekat ćemo da se novi intendant HNK ustali. Koliko god kazališna predstava bila dobra, mi idemo na nju, uživamo u njoj, pamtimo do kraja života, ali samo mala grupica ljudi ima sreću da tamo bude. Više od velikih gostovanja volim projekte koji se događaju u suradnji s lokalnim partnerima.

Drugi dio našeg posla jest da omogućimo Britancima da vide neka vrijedna hrvatska ostvarenja.

I sport može biti način da proširimo veze. Postoji britanska web-stranica koja je upravo dobila nagradu za najbolju web-stranicu (http://www.footballculture.net). No, nije riječ o nogometnim klubovima, nego o temama kao što su nogomet i rasa ili nogomet i spol, ili što znači biti navijač. Volio bih dobiti neke odgovore Bokšića ili Viduke, koje bih linkao na naš site, što bi zainteresiralo velik broj mladih ljudi koje možda ne zanima umjetnost. Osim ove, svakako želim spomenuti i stranicu Learn English (http://www.learnenglish.org.uk) na kojoj se može naći mnogo zanimljivih i korisnih aktivnosti za sve one koji uče ili podučavaju engleski jezik.

Razgovarala Marijana Lisjak