Više nego dovoljno za prolaz

Više nego dovoljno za prolaz

Test dakle ne odudara od zakonitosti domaćih festivala — selektorskog povika anything goes, no ono što ga čini posebnim jest entuzijazam s obiju strana rampe, rezultat činjenice da za takvom manifestacijom itekako postoji potreba, i svojevrstan odmak od ustaljenih tokova hrvatskog institucionalnog glumišta

Izreka od kolijevke pa do groba može se nadopuniti raznim životnim razdobljima, pa i studentskim. Sloboda i relativna sigurnost, ukoliko se pristane na određene egzistencijalne kompromise, uglavnom je oznaka tog doba kad je čovjek vjerojatno već dovoljno pametan da zna što hoće, dok onih stvari koje mora — još nema previše. Takva sloboda, iskoristiva i u razvijanju kreativnih potencijala, pokrenula je Test, zagrebački festival studentskoga kazališta koji se od 20. do 26. siječnja ukazao po treći put. Pohvalna inicijativa razvila se iz ideje pojedinaca (Denis Patafta, Dubravko Barbarić, Mario Kovač) o objedinjavanju studentskih scena Hrvatske, ali je već sljedeće godine proširila horizonte pa je na trećem Testu gostovalo devet uglavnom istočnoeuropskih zemalja, s dostojnim dodatkom Francuske.

Ipak, uz pristojnu razinu organizacije, pred Testom su se ove godine otvorila i neka pitanja na koja (možda) nije računao. Naime, je li tu riječ o festivalu koji želi približiti kazalište studentima ili približiti studentsko kazalište nekoj općenitoj publici? I opet, je li to festival produkcija ustanova koje se bave obrazovanjem budućih profesionalaca na izvedbenom polju (akademije, fakulteti, škole, studiji...) ili revija amaterskih (a u sklopu sveučilišta djelujućih) kazališta? Vjerojatni odgovor bio bi da kvaliteta nema odrednicu, no o kvaliteti je ovdje i riječ.

Kako dakle u cjelinu povezati ispitnu produkciju zagrebačke ADU (Mjera Bertolta Brechta), neovisnu kazališnu grupu pod vodstvom profesionalnog redatelja (Nova grupa), izdanak ZKM-ova Učilišta (Grupa Fasade) i namjerne outsidere (Le Cheval) s privatnim kazalištem zavidne reputacije i trajanja (Daska, Sisak) i kazališnim amaterizmom studenata humanistike (Didaškalja, Zadar)? Zapravo nikako — no to ne umanjuje čar festivala. Raznolikost domaće selekcije nastavila je i ona inozemna, gdje se fizički tetatar spojio s opet plemenitim amaterizmom s jedne i određenom produkcijskom raskoši i zvučnim imenima s druge strane. Sve u svemu, Test dakle ne odudara od zakonitosti domaćih festivala — selektorskoga povika anything goes, no ono što ga čini posebnim entuzijazam je s obiju strana rampe, rezultat činjenice da za takvom manifestacijom itekako postoji potreba, i svojevrstan odmak od ustaljenih tokova hrvatskog institucionalnog glumišta. Ukratko, kad bi svi ostali festivali imali jasne propozicije i kad bi ih se dosljedno držali, tada bi i Test mogao biti samo mali studentski skup. U stanju kakvo jest on dobiva, i to mu se ne može uzeti za zlo.

Selekcijski miš-maš

Ovogodišnji Test neslužbeno je započeo smjelim performansom grupe Le Cheval ispred crkve na Cvjetnom trgu, koji je zbog sumnjiva okupljanja i malo krvi privukao pozornost, a nastavljen je predstavom sisačke Daske Društvo ubijenih pisaca. Tko o čemu — Daska o Daniilu Harmsu, no s obzirom na uigranost Siščana nakon četvrt stoljeća postojanja, to i nije malo. U sklopu pokazivanja domaće izvaninstitucionalne scene Nova grupa, nastavak Schmrz Teatra, odigrala je i igrokaz Radovana Ivšića Sunčani grad u režiji Marija Kovača, koji je Ivšićevu satiru vidio na pravi način, dodavši uprizorenju tek zanimljiv obrat. Zagrebačku ADU predstavila je Mjera Bertolta Brechta, vrijedno iščitavanje Lehrstücka u režiji Mladena Vukića, koja je inače i hvaljena repertoarna predstava ZKM-a, a iz tog kazališta na Test je došao i Djevin skok, scenska fantazija p/o liku, djelu i značenju Slave Raškaj.

Usprkos žuđenoj komunikativnosti i zabavnosti, dobar dio gostovanja na Testu ne prolazi ozbiljniji test — riječ je o predstavama koje su ili razigrane, ali nerazumljive (Teatar Minimum iz Vilniusa) ili su kvaziduhovita poigravanja sa stereotipima (Ruski san sofijske Akademije NATFIZ) ili tek glumačke vježbe koje su trebale ostati unutar zidova obrazovne institucije (Zlatni prsti beogradskoga Fakulteta dramskih umetnosti).

Zanimljivo je da je i na ovako otvoreno koncipiranu međunarodnom festivalu tek jedna produkcija pripala plesu, riječ je o krakovskoj Biogrupi s glazbenoscenskim spektaklom 2 stola, 2 stolice i 3 tijela, dok se neverbalnom kazališnom izrazu priklonila tek Elektra iz Bratislave, reduciravši Euripida na jedno tijelo i sve što ono može pokazati — a što nije malo.

Favoriti — go home!

Festival je imao i dva favorita: koprodukciju udruge Test i Nove scene iz Skopja na komadu Gorana Stefanovskog Černodrinski se vraća kući i gostovanje beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju sa Zmijinim svlakom Slobodana Šnajdera. Drugo je bio i pravi kazališni događaj u rangu razvikanih gostovanja na jačim festivalima, jer riječ je ipak o gostima iz Beograda, dalje, riječ je o jednom od brojnih inozemnih postavljanja hrvatskoga dramatičara koji se ne može baš pohvaliti kvantitetom domaćih uprizorenja i treće, ali nikako i najmanje važno, Zmijin svlak drama je o masovnim silovanjima u Bosni. Komad, koji naravno u nas još nitko nije ni pokušao postaviti, u CKZD-u odradio je apsolvent režije Bojan Đorđev sa studentima glume, pokušavši Šnajderovom tekstu upisati i neka nova značenja, potvrdivši maksimu medij je masaža. Zmijin svlak počiva na pučkoj legendi o ženi koja rađa zmiju, a autor je smješta u bunker negdje između zaraćenih strana. Između tri konstitutivna lika i jednoga koji se kroz dramu rađa Đorđev nije uspio napraviti gotovo nikakav odnos pa drama u pisanu obliku i dalje ostaje zanimljivija od dugočasna uprizorenja što se implicitno obračunava s tele-zbiljom. Naime, studenti glumci nisu se previše snašli u zapravo pomodnoj, ali plitkoj režiji, u kojoj je važnija uporaba videa od glumačke interpretacije, pa je osim same poruke izgubljen i elementarni podtekst komada koji je zaslužio više i bolje. Ipak, dobre strane gostovanja čine iznimno zanimanje kulturne javnosti i početak određenog otvaranja, kako prema susjedima tako i prema tematici o kojoj domaća dramatika i dalje šuti.

S druge, ali ne i suprotstavljene strane, ostaju manje produkcije koje su označile ovogodišnji Test: najprije je to Kvartet Heinera Müllera u izvedbi Mostarskog teatra mladih, pa onda i dva Shakespearea: Nevrime glumačke grupe Didaškalja, studenata Filozofskog fakulteta u Zadru, i Kralj Lear studenata ljubljanske Akademije. Müllerova obrada Opasnih veza ima samo dva lika, a njihovim različitim licima seksualnih poduzetnika ni de Laclos ni de Sade nisu strani, no izviđačima Belmi Lidze i Edhemu Husiću uspjelo je od intelektualnog horora napraviti kvalitetnu kazališnu grotesku, prenijevši osnove zahtjevnog komada usprkos nedostatku redateljskog oka. Ljubljanski Lear poletno je čitanje u skladu s postavkama igranja Shakespearea u trapericama i s nekoliko izvrsnih glumaca, dok je zadarsko Nevrime od zahvalnog predloška Shakespeareove Oluje skrenulo u mješavinu Ribarskih svađa i reklamne kampanje za ljetovanje u maloj zemlji za veliki odmor.

Posljednja večer festivala zaokružena je izvrsnom francuskom produkcijom R.A.S. ili u prijevodu Ništa značajno kazališne grupe sveučilišta u Besançona, koja je naprotiv bila itekako značajna po uporabi minimalne scenografije i maksimalne invencije u kazališnoj igri što ne zna razliku između verbalnog i neverbalnog. Upravo je to, kao i smisao za štrihanje, nedostajalo završnoj predstavi, makedonskoj drami Černodrinski se vraća kući u režiji Deana Damjanovskog.

Iako kvalitativno neujednačen, pa čak i selektorski neprecizan, tjedan Testa pokazao je kako se i na domaćoj sceni može napraviti nešto novo oslanjanjem na studentsku populacijiu, koja je češća publika na ovakvu festivalu nego na svim produkcijama domaćih kazališnih institucija zajedno. Pribroje li se tome dvije radionice i bogati glazbeni off-program, treći je Test položen.

Igor Ružić