Uzbuđenje novoga izazova

Uzbuđenje novoga izazova

Prva ovosezonska premijera baleta HNK Split iščekivana je s velikom pozornošću iz više razloga. Autor koreografije, Gagik Ismailian, odnedavno je i novi umjetnički ravnatelj baleta. Postati ravnateljem baleta nacionalne kuće može zvučati gordo ako se ne poznaje kontekst. Upućeni pak znaju da splitski balet broji jedva dvadesetak plesača, uglavnom Rusa i Rumunja, da ih kronično muči nedostatak pedagoga i termina, da je Ljiljana Gvozdenović 1999. ogorčeno napustila kazalište (srećom, dogovorivši prije Gagikov projekt) jer uprava nije poštivala dogovore i nije održala obećanja baletu, da se lani ansambl ujedinio u traženju micanja Kiline Cremone s pozicije ravnatelja baleta, i da je najveći događaj posljednjih godina bila, također Gagikova, Citadela — predstava po kojoj su konačno zapaženi i priznati kao ansambl. Čini se prilično burno?!

Iako je to daleko od rješavanja problema nacionalnih kuća na državnoj razini i konačnog definiranja strategije kulturnog razvitka, nova situacija u Splitu trenutno se čini mudrim rješenjem. Prema riječima intendantice HNK Split Mani Gotovac ne postoji više iluzija o mogućnosti rada baletnog ansambla koji bi radio (kvalitetne) balete. Ona sada želi imati mali, profesionalni ansambl, suvremenu plesnu grupu koju će voditi i izvesti na strane scene jake autorske ličnosti, koreografi poput Gagika Ismailiana. Tim više što u Splitu zapravo ne postoji ni suvremena plesna scena.

(S druge strane, što se baleta tiče, teško je ne zapaziti koliko u Zagrebu sjajnih plesača, baletnih solista — alternacija čeka svoju večer, i koliko su baleti zbog nedostatka prostora neizigrani, a plesači neisplesani...)

Građanin svijeta

Gagik Ismailian je, poput većine plesnih umjetnika — građanin svijeta. Portugalski Armenac rođen u Iranu, školovan na glasovitim Legat School of Dance u Surreyu i londonskom Royal Ballet School, prvi plesač Gulbenkian baleta, član Nizozemskog plesnog kazališta i tako dalje, već dvadesetak godina postavlja koreografije po svjetskim scenama. Da li mu je jednogodišnji ugovor u Splitu zgodna baza za djelovanje u ovom dijelu Europe (trenutno je koreografski angažiran i u Ljubljani) ili ga intrigira prosvjetiteljska uloga u gradu bez suvremenog plesnog izraza, vrijeme će pokazati. Ili: sve je to fado, životna strast, uzbuđenje novog izazova. (Kako je Gagik dva puta radio u Splitu, poznati su mu domaći modeli rada, kao i, priznao je uz smiješak, zastrašujuća hrvatska sintagma: nema problema!)

No, vratimo se fadu, poetičnoj, melankoličnoj portugalskoj glazbi koju nam je prvi i na čudesno lijep način, prije desetak godina, prenio portugalski koreograf Vasco Wellenkamp. Tko ne pamti Balade... koje donosi vjetar? Gagikov fado — a to je zapravo tek treći, završni dio predstave, nešto je sasvim drugo, urbano, žestoko — na granici histerije, divlje. To nije bolna sjeta i ljubavna čežnja, nego strah od gubitka osjećaja, strah koji trza tijelom, agresivnost koja pršti pokretom. A agresivnost je, kažu, samo poziv u pomoć napisan naopako. Predstava Fado strasti posvećena je svoj djeci svijeta.

Prvi dio (Golden streams) zamišljen je kao plesni obred. Pet plesačica (Sanja Nevešćanin, Tea Jelić, Rodika Namolosu, Korana Bilan, Blanka Galić) su poput svećenica Šive, boga koji je plesom stvorio svijet. Miran, istočnjački stiliziran pokret, spori prelazi i duge ravnoteže u zlatnim slapovima svjetla ispred zvjezdanog horizonta. Čini mi se vrlo zahtjevna koreografija, ne po tehničkim bravurama nego po snazi koja je trebala zračiti iz toga tajanstvenog tkanja trajanja. Plesači, neočekivano oslabljeni ozljedom vodeće solistice Albine Rahmatuljine koja se naravno dogodila na kraju generalne probe, večer prije premijere, nisu uspjeli prenijeti značenje otplesanih figura.

Zato je gošća iz Portugala Iolanda Rodrigues u drugom dijelu, solu Yellow was the colour ispunila scenu energijom, grčem strastvena straha. Scena je sada siva, s hrpom smeća, sa sjenom i zvukom helikoptera koji reflektorom pretražuje prostor, bićem skrivenim pod novinama. Potpuna suprotnost zlatno treperavu miru prvog dijela. Ljudska destruktivnost nasuprot božanskom stvaranju.

Snaga Madredeusa

Rezultat tog odnosa je fado, treći dio programa. Na silno pokretačku snagu glazbe Madredeusa tri životno-plesna para trebaju se, vole, traže, gube, lome i nalaze. Agresivno traže sklad i ljubav, bježe od samoće. Iako je i ovdje nedostajala ozlijeđena solistica, plesači (Korana Bilan, Sanja Nevešćanin, Marijana Marević, Lev Šapašnjikov, Daniel Jagar i Nikša de Marchi) zdušno su se bacili u vrtlog suvremenog fada strasti u, kako kaže autor, »okruženju brutalnosti, stresa, ali i ljepote betonske džungle«.

Gagik Ismailian potpisuje koreografiju, scenografiju i izbor glazbe (Philip Glass, Dead Can Dance, Delerium, H. Torgue&S. Houppin, Madredeus) te koncepciju videa. Kostimi Pascale Mosselmans promišljeno se uklapaju u boje scene i karakter plesnih dijelova, a Zoran Mihanović uspješno se pridružio oblikovanjem svjetla.

Sve dosada u Splitu postavljene koreografije, neke vrsti trilogija: Citadela, Casino Paradis i Fado strasti, Gagik je prenio iz Portugala, dakako uz izmjene potaknute autorovim novim propitkivanjem starih tema ili prilagođavanjem koreografije mogućnostima ansambla. Neosporno je potrebno još neko vrijeme da novi ravnatelj splitskog baleta pripremi ansambl za pravi pomak u smislu suvremenoga plesa i scenske zrelosti, i osposobi ga za nove, izvorne projekte i druge goste-koreografe.

Ako je za sreću potrebno troje, sve će biti u redu: Gagiku vjeruju i podržavaju ga i plesači i intendantica. A i tri dobra programa su iza njih!

Gagik, nema problema!

Maja Đurinović