Umjereno uzbudljivo

Umjereno uzbudljivo

Dean Koontz, Žestina, prev. Predrag Raos, SysPrint, Zagreb, 2001.

Žanr trilera oduvijek je imao vjerni krug čitatelja, a sigurno tržište potaknulo je velik broj, ponajprije američkih, pisaca da se odluče baš za to književno područje. Milijunske naklade Johna Grishama, Scotta Turowa, Stephena Kinga ili Toma Clancyja samo su još jedan dokaz kako su bili potpuno u pravu. Danas na raznim listama najčitanijih knjiga uglavnom prevladava upravo žanrovska proza, čak i u relativno ozbiljnim novinama, a neki američki autori u nekoliko su godina na njih uspjeli uvrstiti i po desetak svojih naslova. Jedan od njih je i Dean Koontz, koji se može pohvaliti sa čak sedam knjiga na »Timesovu« čuvenom popisu bestselera, a nemali broj njih je i ekraniziran. Nakon nekoliko nagrada i skromnih SF-početaka, Koontz je, dakle, vrlo brzo otkrio propagandne i financijske prednosti trilera. No, u odnosu na zastupljenost drugih sličnih autora — do ove je godine domaće čitateljstvo imalo priliku pročitati tek jedan od tridesetak Koontzovih naslova. Najnoviji prijevod — Žestina, u Americi je prvi put objavljena 1996. godine i ekspresnom se brzinom ubacila na spomenutu listu »New York Timesa«.

Noćni pokolj

Za trilere se često tvrdi da se, uglavnom, svi vrte oko sličnih zapleta. Ako već nije riječ o krijumčarenju droge i oružja ili zavjeri protiv američkoga predsjednika, odnosno vojske, najčešće se spominju teroristi, otmice ili kakva ritualna ubojstva. Da je stvarno teško biti originalan na tržištu na kojem se godišnje pojavi stotinjak, više ili manje, poznatih imena i bombastičnih naslova — dokazuje i ovaj Koontzov roman. Chyna Shepherd — studentica psihologije, igrom slučaja, jedina preživi noćni pokolj na imanju svoje najbolje prijateljice. Nemilosrdni ubojica je Edgler Forman Vess — sociopat bez ikakvih osjećaja, vođen isključivo željom da zadovolji sve svoje nagone i proživi svoj život punom žestinom. Skrivajući se u Vessovoj kamp-prikolici Chyna otkriva identitet njegove sljedeće žrtve. I sama psihički nestabilna, s ružnim sjećanjima na roditelje i djetinjstvo, Chyna će morati prevladati strah i želju da, za razliku od spomenutog ubojice, što neupadljivije prođe kroz životne situacije, kako bi pokušala spasiti djevojčicu Ariel. U nastavku romana, dakle, pratimo klasičnu igru u kojoj se izmjenjuju uspješni Chynini pokušaji bijega i dramatični ubojičini napadi.

Pretjerivanje s argumentima

Koontzu se mora priznati da je stvarno majstor žanra, kako ga naziva i većina kritičara. Naime, Žestina ima sve elemente potrebne za kreiranje trilera — karakterističnog zlikovca, odvažnog junaka (u ovom slučaju junakinju) koji je spreman izložiti se opasnoj pogibelji kako bi spasio nevine žrtve, pravu količinu trenutaka u kojima se čini da je sve izgubljeno te onih u kojima je potencijalni spas nadohvat ruke, dovoljan broj dramatičnih preokreta i neočekivanih saznanja te, možemo to slobodno reći, jer ipak je to slučaj u devedeset posto trilera — happy end. Naravno, kao i svaki žanrovski pisac i Koontz ima nepokolebljive obožavatelje i oštre osporavatelje. Ovaj put, nažalost, drugi imaju mnogo snažnije argumente. Iako je brojne odlike i nazore svoje junakinje, baš kao i u nekim svojim prethodnim djelima, Koontz crpio iz vlastite mladosti, teško je u potpunosti povjerovati u njzien karakter. Sve su njezine osobine detaljno argumentirane i objašnjene, baš kao i razmišljanja koja su potaknula njezinu transformaciju. No baš to pretjerivanje s argumentima i brojni klišeji o nesretnom djetinjstvu te obvezama preuzimanja rizika i odgovornosti za vlastite i tuđe živote, od Chyne, ali i ostalih likova, načinili su neuvjerljive, pa čak i smiješne stereotipe. Slično je i sa samim događajima — preokreti se događaju baš onda kada se to očekuje, a sasvim bezizgledne situacije svaki se put ispočetka preokreću u junakinjinu korist. Jedno od obilježja Koontzova pisanja u gotovo svim njegovim romanima, bez obzira na jačinu priče — dramatično je i ritmično pripovijedanje i uspješno stvaranje prilično zastrašujućeg ozračja, odnosno pomalo jezive atmosfere. U Žestini ove prednosti nisu uspjele toliko doći do izražaja, ne samo zbog nešto lošije dramaturgije nego ponajprije zbog pomalo nemarna prijevoda.

Štancanje

Tridesetak naštancanih naslova u nešto malo manje godina — impresivan je broj, no nosi i svoje posljedice. Žestinu možemo istaknuti kao klasičan primjer žanrovskoga pisma, no, iako ima sve karakteristike koje se od takva žanra očekuju, ostaje tek na razini prosječnog trilera. Čitatelj, ipak, zahtijeva nešto više od školski korektno obrađenih likova i (ne)očekivanih preokreta u posve (ne)očekivanim trenucima, osobito od autora Koontzova kalibra. Možda i sam zamoren klasičnim trilerskim temama, Koontz se u novijim knjigama okrenuo elementima horora i fantastike, svojim mladenačkim okupacijama. Najnoviji ga literarni pokušaji sve više približavaju pisanju njegova najpoznatijeg kolege — Stephena Kinga, ali bez obzira na dobrodošlo tematsko osvježenje — teško da može očekivati njegov uspjeh.

Jelena Gluhak