Tvoj vjerenik je dalek

Tvoj vjerenik je dalek

Kod Kavkaza bradati su mladići pred djevojkama glasno iznosili svoja nemirenja sa stanjem u državi, i uopće u svijetu. Ja sam kroz izlog knjižare promatrao bjelorukog prometnika. Obojica smo bili plaćeni da svakodnevno dolazimo na ovu lokaciju; on da regulira promet, ja da prodajem knjige. Bez sumnje, bio sam u prednosti pred njim. Boravio sam u zagrijanoj prostoriji, s mogućnošću povremenog sjedenja i ispijanja kave.

U knjižari nas je bilo petero zaposlenih. Prevladavao je ženski spol. Gušio me svojim socijalističkim dezodoranima, kroz koje se probijao vonj neobrijanih pazuha; sedamdesetih se cijenila kosmatost, kako kod muškaraca, tako i kod žena. Knjižarka Lucija napenalila se na moja obrasla prsa. Znala bi mi zavući dlan pod košulju i, oponašajući zvuk jurećeg motora, protrljati gore-dolje. Mislila je da i mene privlače njezine jake noge, prošarane crnm dlačicama. Koristila bi svaku priliku da ih odmara na mojim koljenima, puštajući da joj se šos povuče iznad butina. Lucija, rasna ženka instinkta; nije podnosila dekadentnu pojavu stare i slijepe pjesnikinje Dore Pfanove, koja je katkada, u pratnji svoje bedinerice i sa šeširom ukrašenim karanfilima, navraćala u knjižaru, tražeći mene. Nakopao sam si je na vrat stihom iz njezine prijeratne pjesme. Prilikom prvog ulaska Pfanove u knjižaru, prepoznao sam je i odrecitirao:

— »Dani koje nisam žrtvovala beskorisnoj svrhi, žrtvuju se sami, po nekom dubokom cilju koji ih vodi u nepovrat.«

To ju je oborilo. Rukama je počela mlatarati oko sebe, ne bi li me napipala.

Vrhunac naših susreta bio je pismeni poziv na čaj, u njezino obitavalište na Jabukovcu. Poziv je došla uručiti njezina bedinerica. Ali kako me nije bilo u knjižari, preuzela ga je Lucija. Ne bi li se narugala Pfanovoj, pa i meni samome, pred ostalim knjižarima pročitala je poziv: »Gospodine Željko, rado bih s vama porazgovarala tamo gdje ne moram nositi haljinu budale. Pozivam vas sutra poslijepodne k sebi na čaj.« Poslije su me iskušavali:

— Zbilja ćeš ić kod te luđakinje?

Kad sam odgovorio potvrdno, Lucija me upitala bez zajedljivosti, kao ortaka:

— Probat ćeš se ogrebat za njen stan?

Uz čaj, posluženi su mi bili odresci od kelja. Pfanova je, odjevena u svilenu haljinu, izdavala naredbe bedinerici:

— Ubruse, šećer...

Kad je čula da sam odložio nož i vilicu, pjesnikinja me upita:

— Živite li za nekoga?

Ne dajući mi vremena da smislim odgovor, reče:

— Čitav svoj život čuvam se za Ivu. Čitate li ga?

— Vojnovića?

— Ne, ne; Andrića...

Pfanova ustane i bez bedineričine pomoći otkorača do komode. Iz ladice izvadi požutjeli papir.

— Pogledajte. — Pruži mi ga. Urednim, sitnim rukopisom bilo je ispisano: »Blagodarim na listu i pjesmama. Vi mi uvijek priredite jedno rijetko i veliko veselje. Zvani ste da njegujete vers.«

Pfanova je stajala iznad mene.

— Pročitao sam. — Vratim joj papir.

— Voljeli smo se — reče ona, zatvarajući ladicu.

— Vi i Ivo? — promrmljam.

— Što mislite, zašto ga tako dugo nema u Hrvatskoj?

— Zbog vas — kažem. Pfanova slegne ramenima.

— Bio je plahe naravi — zanese se. — Profinjena duša...

— U Zagorju, tamo se to dogodilo. Na izletu. Bio je visok, vitak... A ja sam imala vid...

— Znači bilo je ljubavi?

— Držao me za ruku. Poslije mi je poslao pismo... Čuli ste za ljude na Kavkazu?

— Nisam. Što s njima?

— Dožive preko sto četrdeset godina.

— Jebemu — otme mi se.

— A meni je tek sedamdeset. Ivi je tri više.

— Ali oženjen je. — Što smeta?

— Imate pravo.

Od Pfanove sam otišao s dva sveska njezinih pjesama tiskanih kod »Jutriše i Sedmaka« iz 1938. Dok mi je otvarala vrata, bedinerica je okrenula kažiprstom oko sljepoočice, dajući mi do znanja da njezina štićenica nije pri zdravoj pameti.

Željko Špoljar