Sumporne toplice uz splitsku ribarnicu

Sumporne toplice uz splitsku ribarnicu

Nedavno su nam pristupili poduzetni domaći ljudi s idejom da zgradu splitskih toplica u Marmontovoj ulici, poviše stare ribarnice, preurede u robnu kuću, respektirajući sve eventualne konzervatorske zahtjeve u vezi s obnovom njezina lijepog secesionističkog ukrasa na pročeljima i u interijeru, dakako s pretpostavkom da se čitav sklop desetljećima zapuštena lječilišta prebaci na Firule ili Križine uz gradski klinički bolnički centar. Privučeni su, naravno, živošću tog dijela Splita, koji se korak po korak u 19. stoljeću oblikovao na širem prostoru nekadašnjeg bastiona što je činio jugozapadni ugao monumentalnog obrambenog korzeta kojim je čitav grad u 17. stoljeću bio sapet unutar karakteristične zvijezde baroknih zidina. Za francuske uprave, početkom 19. stoljeća rušenje bedema počelo je upravo s tim bastionom, čime se otvorila mogućnost postupna oblikovanja novog urbanističkog rješenja, u kojem je najzanimljiviji bio pokušaj uređenja klasicističkog perivoja, na mjestu gdje će poslije biti podignut sklop Prokurativa. U njegovu će se središtu naći monumentalna česma, fontana koja bijaše kruna najvećeg komunalnog pothvata tog stoljeća — restauracije Dioklecijanova akvedukta, kojim je nakon četrnaest stoljeća u grad ponovno potekla živa voda s izvora Jadra.

Već 1821 (baš one godine kada se nažalost ruši veći dio sklopa Kneževe palače na Pjaci, ali i gradi prva zgrada Arheološkog muzeja, najstarije takve institucije u nas), podiže se ovdje i manja zgrada prvih splitskih toplica, nad bogatim izvorom sumporne vode. Malo Splićana zna (a pozvani za to ne haju) da je između Piškere, lokaliteta uz samostan sv. Frane (gdje se roba prala sve do 1930), i same Palače postojalo čak dvjestotinjak manjih ili većih izvora žive vode iznimno ljekovitih svojstava, koji su nedvojbeno bili presudni što je Dioklecijanova palača podignuta u dnu uvale ranijeg Asphalatosa. Ako tome dodamo i glas o iznimnoj kvaliteti vode iz Jadra (car Konstantin Porfirogenet još u 10. stoljeću ističe da je to najbolja voda u Carstvu), motivi za izbor pozicije splitske palače postaju jasniji. Dioklecijan je naime patio od gihta i kronična reumatizma, a splitske sumporne banje bijahu upravo idealne za liječenje Joviusa, Jupiterova sina, kakvim se car držao. Uostalom, može se spekulirati da se i njegov nagli oporavak, nakon što je po abdikaciji 305. došao u Split, može se pripisati ljekovitosti vode i blata iz splitske uvale, vode za koju su Splićani tvrdili, notornim svojim smislom za dramatiku, da potječe od ugasla marjanskog vulkana.

Dioklecijanov akvedukt prestao je, danas pouzdano znamo, funkcionirati najkasnije već u 5. stoljeću. U to doba bijahu zapuštene i terme u istočnom i zapadnom dijelu rezidencijalne polovice Palače. No za ljekovitost splitskih izvora znao je sigurno već škotski arhitekt Robert Adam, koji sredinom 18. stoljeća crta romantični capriccio s prikazom fontane-kupke negdje na položaju Sv. Frane na obali. U 19. stoljeću toplice su postupno izašle na glas kao idealno mjesto za liječenje svih vrsta kroničnih reumatičnih i neurotskih bolesti, podagre i sifilisa, impotencije... Klijenti se tada kupaju u šest salonitanskih sarkofaga, u koje se ulazi drvenim stubama; voda se i flašira; ljekovito blato koje obiluje jodom i litijem prodaje se na kilograme, šalje se u Zadar, u Beč. Istinski zamah toplice dobivaju 1903. gradnjom novoga sklopa po izvanrednom projektu Kamila Tončića. Istih godina voda iz splitskih izvora dobiva zlatne medalje i diplome na svjetskim izložbama u Beču, Rimu, Londonu i St Louisu u Americi. Čitalac o svemu može više doznati iz članka Nikole Ivanovića u splitskom časopisu »Kulturna baština«, br. 11-12 i 13 (1981. i 1982).

Pokušajmo, dakle, zbrojivši sve rečeno, zamisliti da se — kao alternativa nebuloznom AFCO-ovu programu tisuća hotelskih postelja u istočnom dijelu splitske luke — provede rehabilitacija Tončićevih toplica, uz koje bi se kao automatizmom vezala i rekonstrukcija Prokurativa s posve zapuštenim hotelom Bellevue, i restauracija Dioklecijanovih termi koje desetljećima stoje zaboravljene u prizemlju konačišta Slavija, još jednoga sklopa potencijalno najviših hotelskih mogućnosti unutar Palače. Uz dobro i cjelovito razveden koncept lječilišnog turizma (uz koji bi se vezale i šetnje po izohipsama Marjana, jutarnja kava na rivi, večera, recimo, u Sutivanu) Split bi, i Dioklecijanova palača s njim, dobio posve drukčiji izgled i perspektive. Kao konzervator mogu samo kazati da je spomenik najlakše i najbolje čuvati kada je u funkciji za koju je stvoren: tako je i sa splitskim toplicama, čiji su ljekoviti sumporni izvori izravno mogli motivirati Dioklecijana da svoju palaču sagradi ne samo na mjestu dramatične ljepote nego i na položaju koji je imao sve predispozicije da postane pravi sanatorij — Baden Baden na Mediteranu, sa čarobnim brijegom Marjanom poviše splitske uvale.

Joško Belamarić