Statične pozadine

Gospodar prstenova, red. Ralph Bakshi

Animirana adaptacija Tolkienova Gospodara prstenova Ralpha Bakshija (snimljena daleke 1978. godine) iznenada je, oživotvorenjem iste u maestralnoj igranoj verziji Petera Jacksona (u koju su mnogi sumnjali), ponovno postala aktualna. Nastala naime netom po autorovoj smrti (1973) i posmrtnom izdavanju Silmarilliona (1977), dakle u doba sveopće tolkienovske atmosfere najbolje vidljive u raznoraznim subkulturnim alternativnim pokretima niklim pod utjecajem ovog čarobnoga svijeta — antiratnih grafita pisanih vilenjačkim pismom iz knjige, pokretanjem kultnog časopisa Gandalf's Garden ili djelovanja benda koji je pjevao i svirao (u najrevnijoj trubadurskoj maniri) samo pjesme iz Međuzemlja (koje je i redatelj uspješno integrirao kao dio priče), odmah je doživjela kultni status.

Iako se originalna Bakshijeva ideja odnosila na režiju čitave opsežne trilogije, ona nikad nije realizirana. Naime rad je zbog financijskih problema pri sredini drugog dijela — Dviju kula jednostavno prekinut, puštajući film da visi onako nezaokružen, razočaravši brojne fanove, a i sam je njegov tvorac s vremenom odustao od ikakve pomisli na nastavak. No i ovakav, nekompletan, on posve solidno stoji zasebno kao mračna atmosferična bajka fundirana u književnom predlošku Tolkienove imaginacije (iako je i Bakshi, baš poput Jacksona, kao potpuno nefilmičnu izbacio epizodu s Tomom Bombadilom).

Tipični Bakshijev stil može se opisati kao statična, ekspresionistička pozadina po kojoj se kreću crtane figure mekanih rubova. Detaljiziranje likova pritom nije bog zna kako impresivno, no tu je vrlo zanimljiv eksperiment miješanja medija — na bojanu i ilustriranu pozadinu on naime nadograđuje snimke pravih glumaca (ili u negativu ili s pokojim animatorskim touchem) — naročito u masovnim scenama bitki, pri čemu animacija dolazi tek nakon i preko nasnimljene ljudske figure i njezinih pokreta, što pridonosi iznimnoj realističnosti.

Iako pri pokušaju integracije igranog i animiranog materijala ne pati od neskladne neujednačenosti kao što je to bio slučaj u njegovom Cool World s Bradom Pittom, film ima i mana koliko i prednosti.

Prvenstveno treba naglasiti izbjegavanje uobičajene saharinske diznifikacije (kakvu posjeduje verzija Hobita iz iste godine, popularnog ondašnjeg TV-dvojca Rankin — Bass, tvoraca brojnih dječjih brzopoteznih prazničnih animacija; a koji su na užas obožavatelja Bakshijeva uratka, u mjuzikl-stilu dovršili i njegov nesuđeni Povratak kralja).

Čak su i hobiti kod Bakshija samo umanjena ljudska verzija, a ne kerubinsko-sladunjava imaginarna bića, što je jedan od pogođenijih implemenata unesenih u priču.

Najveća zamjerka (uz nedovršenost) ide na račun pogrešno interpretirane psihologizacije pri karakterizaciji likova — naročito Froda (očitovane mimikom lica i pokretima), kao i bljedunjave domaće sinkronizacije kojom ne samo da tekst postaje pomalo patetičan, nego i glasovne boje premonotone, ujednačene i slične (najbolje pogođen Golum) — o iritantnoj recentnoj praksi pridavanja kajkavsko-čakavskih idiomatskih intonacijskih odrednica crtanim likovima (u ovom slučaju Samu) da se i ne govori.

No u svakom je slučaju riječ o narativno jezgrovitu, entuzijastičkom i s ljubavlju rađenom djelu vrijednom pažnje.

Katarina Marić