Recepcijska komocija

Nebo boje vanilije, red. Cameron Crowe

Dok većina njegovih holivudskih kolega poseže za humornim europskim, obično francuskim, filmskim predlošcima, Cameron Crowe (Samci, Jerry Maguire, Korak do slave) odlučio se za remake turobnog art-hita Otvori oči Alejandra Amenábara, autora kultne Teze, čiji američki debi Drugi uskoro očekujemo u našim kinima. Nebo boje vanilije dobar je primjer za usporedbu (takozvanoga) reprezentativnog američkog i europskog načina filmovanja, no ovdje ćemo ostati na sigurnijem terenu usporedbe dvojice individualnih autora.

Priča oba filma vrlo je zamršena pa recimo tek da je u središtu zbivanja mladi privlačni bogataš (Tom Cruise, u izvorniku Eduardo Noriega) u erotskom trokutu između djevojke za seks (Cameron Diaz / Najwa Nimri) i djevojke za ljubav (u oba filma Penélope Cruz), da svoj udio u tom trokutu ima njegov najbolji prijatelj (Jason Lee / Fele Martínez), da junak strada u automobilskoj nesreći i ostaje unakažena lica, da fabularni okvir filma čini psihijatrijsko vještačenje junaka koji je počinio ubojstvo jedne od djevojaka, ali ne znamo koje, te da film ima izrazito onirička obilježja, koja ga žanrovski odvode i u pravcu SF-a.

U odnosu na Amenábarov film, Crowe daje znatno razrađeniji junakov background, pri čemu uvodi nov tematski segment junakova sukoba s njegovim dioničarskim partnerima te relativno važan lik njegova pomagača u tom sukobu (Timothy Spall). Bitno drukčije postavlja i junakov odnos s djevojkom za seks. U Amenábara riječ je o usputnoj seksualnoj konzumaciji osobe koju junak jedva poznaje, u Crowea ona postaje njegova prijateljica s kojom održava i spolne odnose, stoga je i razrađenija kao lik. Bitan je pomak učinjen i u karakterizaciji djevojke za ljubav, čija je seksualnost zatomljena, erotičnost nevina, a čitavim svojim bićem zapravo odgovora tipu tzv. dobre prijateljice, ali u modernijem i nimfetnom izdanju, na tragu Audrey Hepburne kao Holly Golightly u Doručku kod Tiffanyja, premda bi je Crowe čini se radije vidio kao Jeanne Moreau u Julesu i Jimu. Taj znatan pomak u karakterizaciji dovodi i do njezine posve različite reakcije prema junaku nakon njegova stradanja. U Amenábara djevojka za ljubav pokazuje neočekivani nedostatak plemenitosti i poprilično se drastično distancira od onoga koji joj je do jučer bio potencijalna životna ljubav, u Crowea ona ostaje plemenita i prihvaća junaka kao da se ništa strašno nije dogodilo. No u Crowea i sam junak drukčije reagira na svoju deformiranost. Dok je u izvorniku gubitak lijepa lica za junaka bila stravična trauma, ovdje on ne gubi glavu jer zna da s unakaženim licem nije izgubio, barem ne izravno, novac i moć, a time ni seksualnu privlačnost. Isto tako, nema razloga vjerovati da će ga njegova novostečena ljubav odbaciti, ako ona zaista jest onakva kakvom je on doživljava.

Svi ti pomaci u odnosu na izvornik imaju jasnu svrhu, kako u podrobnijem utemeljenju likova i tematsko-žanrovskom obogaćivanju, tako i u općem tonu i svjetonazoru djela (o tome malo kasnije). Međutim, rezultiraju i određenim dramaturškim problemima. U izvorniku je npr. jasno da junak ne zove djevojku za seks na svoju rođendansku zabavu (to je jedna od ključnih dramaturških točaka filma), jer mu ona u emocionalnom smislu ne znači ništa. Kako u Crowea taj lik nije samo usputna seksualna partnerica nego i prijateljica prema kojoj nešto osjeća, nije jasno zašto je junak ne poziva na rođendan koji nije nikakvo intimno druženje, nego tulum s podosta šarolikih uzvanika. Također, nije jasno zašto je došlo do potpunog loma između junaka i djevojke za ljubav. U Amenábara kobni zajednički izlazak u disko nakon junakova stradanja otkriva da djevojka za ljubav nije onakva kakva bi trebala biti, no u Crowea ona ostaje dobrica kakva je i bila, a fijasko izlaska u disko nema razloga shvatiti drukčije nego kao tek lošu noć, nakon koje se veza može nastaviti.

Prethodne primjedbe ekskurs su na putu do onog bitnog — temeljne senzibilne i svjetonazorne razlike Croweova i Amenábarova filma. Nije pritom toliko važno da Crowe film završava tako da maksimalno pojasni prethodna kaotična zbivanja, za razliku od Amenábara, kojega nije previše briga za gledateljevu recepcijsku komociju. Presudna je razlika što je Amenábarovo temeljno stajalište da ljudi nisu (dovoljno) dobri, a life is a bitch, dok je Croweova poruka da ljudi jesu dobri, ali podložni slabostima (grijehu), koje ih čine neodgovornima te za to moraju platiti cijenu. Drugim riječima Otvori oči ispovijeda bitno nihilistički svjetonazor, dok je Nebo boje vanilije zapravo kršćanska moralka. U oba slučaja riječ je o vrijednim ostvarenjima, premda potpisnik ovog teksta izvornik nalazi impresivnijim.

Damir Radić