Razlomljeno kazališno zrcalo

Razlomljeno kazališno zrcalo

Cijela je Svibenova predstava duhovito i lucidno opisivala potragu utvara za utjelovljenjem, želeći nas uvjeriti u autorovu tezu da je iluzija stvarnija od realnosti

Kada su se pojavile Pirandellove drame, mnogi su ih kritičari odbacili kao djela izlizanih ideja sastavljena od kazališnih trikova. I naš ga je Milutin Cihlar Nehajev ne poričući mu zanimljivost odbacio kao onu vrstu dramatičara »za koju za četvrt vijeka neće pitati nitko«. Krivu procjenu demantirala je i naša scena, na kojoj je Pirandello napose imao sreće s komadom Večeras se improvizira uspješnim postavama iz 1941. u Gavellinoj režiji u zagrebačkom HNK i Međimurčevoj u kazalištu Gavella 1972. Dobra sreća koja očito prati taj tekst u nas nije mimoišla ni posljednje uprizorenje u zagrebačkom HNK-u u režiji Zlatka Svibena, jednog od naših najzanimljivijih redatelja srednje generacije. Dosad je režirao četrdesetak predstava, ali nikada u HNK u Zagrebu.

U nastojanju da na pozornici prikaže život u stalnom kretanju, da potvrdi onaj creatio continua Descartesa, paradoksu da se upravo mijena promatra kao konstanta, Pirandello je sačinio svoju razbijačku teatarsku metodologiju, koja je, nezadovoljna u njegovo doba postojećim prikazivanjem zbilje na sceni, ciljala na razotkrivanje kazališne iluzije, podvrgnula destrukciji dramsku osobu, koja neprestano navlači i skida maske predstavljajući se čas kao lik u drami, čas kao glumac, privatna osoba koja glumi zadani lik. U slučaju drame Večeras se improvizira nesigurnu igru iluzije i zbilje pokazao je na primjeru događaja u družini glumaca koji pod vodstvom redatelja pripremaju melodramu iz života malograđanske obitelji koja pak u sebi operira stupicama međuljudskih odnosa i njihovim tiranijama, u čijoj nutrini kao u najdubljem krugu pakla stanuje jedan bračni par. Igrajući se kazališnim okvirima Pirandello isprepleće dvije razine, prvo simulira zbilju u prizorima kazališnoga pokusa u kojem glumci nose svoja prava imena da bi nakon pobune glumaca koji istjeraju redatelja pokazao kako zbilja sve više uzmiče pred navalom fikcije, a utvare lika sve jače stežu obruč oko privatnog ega.

Umnoženi okviri

Uz pomoć dramaturških intervencija Gorana Sergeja Pristaša i Ivane Sajko Sviben je lucidno, maštovito i duhovito iskoristio sva Pirandellova poigravanja fikcijom i realnošću dodajući njegovim improvizacijama i svoje, umnožavajući time još i više okvire kazališne igre. U nadopisanom prologu taj je postupak najočitiji. Početni prizor u kojem glumci u ulozi publike raspravljaju o kazalištu s redateljem doktorom Hinkfussom nadopisivanjem je pretvoren u dijalog s kazališnom prošlošću i suvremenošću, obilježen spiritualističkom prisutnošću Gavelle kroz postmodernističko upletanje recepcije njegove predstave iz '41, njegovih teatarskih načela te prožimajući sve to s duhovitim autoreferencama na sadašnju socijalnu i umjetničku zbilju glumaca i samoga HNK. Luk prema Gavelli napravljen je i izborom Božidara Bobana za ulogu redatelja Hinkfussa, koji je glumačkim stilom upravo reprezent tzv. gavelijanske glume, u čijoj su se interpretaciji očitovale sve prošle i sadašnje kazališne neuroze što proistječu iz velikih zanosa htijenja i razočaranja u nemoći. Sraz između Hinkfussove vizije kazališta praznih efekata, koji nastoji biti doslovnom kopijom prizora izvan pozornice, i želje glumaca za drukčijim scenskim opredmećenjem Sviben je vješto iskoristio i za poigravanje promjenom scenografskog dekora. Scenografijom Drage Turine, koja je s nekoliko planova i zastora multiplicirala okvire, on naznačuje promjene u estetskim vizurama. Dok je u prvom dijelu, u kojem kolo vodi dr. Hinkfuss, scena fotografska slika salona i mjesto za kič materijalizacije procesije i kabarea, u drugom dijelu, kad vlast preuzmu glumci, scenografija služi samo da naznači, a ne da opiše. Scenografijom predstave u skladu s piščevom namjerom totalne teatralizacije postale su i lože, parter te foaje kazališta, u kojem u stanci glumci nastavljaju izvoditi zadane prizore, no ni scena ne ostaje prazna, jer na njoj glumac Mejovšek iskoristi priliku i priča privatnu anegdotu s Gavellom koja za takav tip iskaza malo predugo traje. Kada se tome pridoda i uporaba zbora, opere i orkestra, širok generacijski i stilski raspon od glumaca umirovljenika do studenata, jasno je da je ova golema umjetnička mašinerija rasprostranjena velikim dijelom kazališta Svibenov pokušaj širenja referentnog polja na sveobuhvatnu kazališnu zbilju koja uključuje ne samo umjetnički čin nego i društvene okvire u kojima se on stvara i razvija.

Propitivanje forme

U nastojanjima da progovori o pitanjima forme Sviben je i glumačku igru napinjao do granica jakih kontrasta, naglih prijelaza od povišene melodramatske teatralnosti do realističkih simulacija, što je davalo priliku za duhovite raspade ličnosti kao u slučaju Pere Kvrgića u ulozi gospodina Palmira, oca obitelji koji je tu ulogu igrao '71. u predstavi Mire Međimurca. Boris Senker tom je prigodom zapisao da bi se njegova scena mogla nazvati »glumačkim traktatom o umiranju na sceni«, žaleći što to umiranje nije bilo dulje. Duhovitost s kojom je Kvrgić odigrao tu scenu u ovoj predstavi potvrđuje da se Senkerovim riječima danas nema što dodati. Neki ljudi jednostavno ne stare. Stalnu mijenu igre dvostrukih uloga duhovito su odigrali i Branka Cvitković (gđa Ignacija) te Ivo Gregurević (Rico Verri), koji je s Almom Prica (Momina, njegova žena) ušao u dojmljivu završnicu predstave u kojoj fikcionalni likovi snažno uhvate glumce preuzimajući vlast i postajući stvarnijima od njih samih. Poznati francuski glumac Luis Jouvet jednom je zapisao svoj san. U njemu sjene likova poput prikaza, kao pohod duša iz čistilišta, kruže među kulisama molećivo tražeći glumca kojega će se utjeloviti. Cijela je Svibenova predstava duhovito i lucidno opisivala tu potragu utvara za otjelovljenjem, želeći nas uvjeriti u autorovu tezu da je iluzija stvarnija od realnosti. Mali rekvizit, kazališni dvogled koji Alma Prica ima u rukama kad na početku ulazi u lik, a drži ga i kad se zastor na kraju spusti, govori nam nedvosmisleno tko je u borbi glumca i lika pobijedio. Alma Prica, glumica poznata po promišljenim razradama likova koje igra, tražeći i pronalazeći u njima ambivalentnosti od kojih se sastoji svako biće, i ovom je prigodom uspjela nenapadno upisati, po zadanom receptu u prvom dijelu, djelić svojih privatnih glumačkih nagnuća što ozbiljno i analitički pristupaju liku i pokazati u drugom drastične promjene što se glumcu dogode kad ga lik ščepa u davanju bez ostatka. Ostatak glumačkog ansambla Vanja Matujec, Ivana Boban, Olga Pakalović, Adam Končić, svaki na svoj način uspješno se snalaze u toj dvostrukoj igri, koju je pogođenim tonovima slijedila glazba Arsena Dedića, kostimi Doris Kristić, a zahtjevne promjene svjetla u stvaranju nekoliko perspektiva, prostora i atmosfera sjajno je izveo Olivije Marečić.

Gordana Ostović