Radimo knjige iz gušta

Radimo knjige iz gušta

Krunoslav Jajetić glavni je urednik koprivničkog Šarenog dućana, izdavača koji ne organizira promocije ni lobije, jedinoga doista respektabilna i profilirana izdavača iz manjih gradova

Biblioteke koje potpisuješ u okviru izdavačke kuće Šareni dućan odaju vrlo ozbiljna, profilirana i upućena izdavača. Budući da nisi poznat široj javnosti, molim te da se za uvod predstaviš. Dakle, što čini dobra izdavača i urednika, koja su znanja potrebna i kako ih steći, konačno, kako si ih ti stjecao?

— Prije svega zahvaljujem na uvrštenju i lijepim riječima za naše izdavačke pokušaje. Zovem se Krunoslav Jajetić i rođen sam u Koprivnici 13. rujna 1954. Po zanimanju sam diplomirani inženjer naftnog rudarstva i kao takav radio sam u Ina-Naftaplinu desetak godina, dok moja životna i poslovna šefica Saša i ja nismo pokrenuli Šareni dućan. Dućan je trebao biti knjižara, ali smo (pravilno, nažalost) procijenili da samo s knjigom ne bismo mogli opstati pa smo koncepciju zašarenili i sad je to knjižarsko-glazbeno-darovni dućan ili, prevedeno: Šareni dućan.

Ne želim nikoga opterećivati svojim idejama

Ljubav prema knjigama pokupio sam od majke, a prema knjižari od oca. Majka je mnogo čitala, a otac je cijeli radni vijek proveo u knjižari pa su mi bile dostupne sve objavljene knjige i ploče. Iako sam stjecajem okolnosti pohađao tehničke škole, svi koji me znaju bezbroj su puta još na faksu sedamdesetih godina morali slušati moje sanjarije o knjižari. Ti su snovi prije desetak godina postali stvarnost kad smo otvorili dućan, a izdavaštvo je logičan nastavak te moje opsesije. U svemu opisanom sabrana je i sva naša izdavačka filozofija i mudrost. Mi ponajprije volimo i poštujemo knjigu i autore, a tek onda razmišljamo o poslu i novcu. Radimo knjige iz gušta i ja stojim iza svakog naslova. Nijedan dosad nije napravljen samo zato da uberemo novac, a tome u prilog govore i cijene naših knjiga, koje se kreću od 49 do 89 kuna.

Šarenom dućanu identitet daju barem tri specifičnosti: opći popkulturni profil, činjenica što osim knjiga izdaje i stripove i CD-e (Blind Dog Records) te smještenost u Koprivnicu. Dakle, tri su pitanja:

a) Zašto ste se odlučili baš za naslove popkulturnog podrijetla i autore enfant terrible (O. Wilde, D. Harms)?

b) Jesu li stripovi i CD-i kompatibilni s književnim izdavaštvom — s obzirom da je riječ o izdanjima koja imaju svoje zakonitosti i iziskuju sasvim drukčiji pristup i kalkulaciju — te, btw, zahtijeva li oprema suvremeno informirana čovjeka multipristup?

c) Koliko je otegotna okolnost poslovanje u Koprivnici, od komunikacije s autorima, distribucije, medijske i prigodne promocije do (financijske?) potpora lokalnih struktura?

— Izbor naslova rezultat je svega pročitanog, preslušanog i pregledanog, a toga je stvarno bilo poprilično. Još imam pune ormare longplejki, a svojevremeno sam glazbu puštao na lokalnom radiju i kao DJ u diskoklubu, organizirao koncerte, pa čak i objavljivao neke kasete i ploče. Budući da je na široj sceni prevelika konkurencija, mi smo se okrenuli lokalnim glazbenicima i objavili nekoliko naslova. Prvu sam kasetu objavio prije dvadeset godina i ove ćemo godine taj KC ROCK '82 reizdati na CD-u.

Wildea sam prvi put pročitao kad sam saznao kako je grupa Dorian Gray dobila ime, a prijatelji su me zarazili Harmsom još prije dvadesetak godina dok su radili predstavu po njegovim tekstovima u Koprivnici. Inače, oduvijek su mi bili simpatični takvi tipovi koji su se po nečemu izdvajali iz sredine i nisu se mirili s postojećim stanjem. Neki ih je vrag tjerao u suprotnom smjeru, pa makar i nisu uvijek bili u pravu, poštujem ih zbog hrabrosti i vlastitog stava. Još kad se potrefi i da su sjajni književnici kao spomenuti Wilde, Harms ili Akutagawa, onda ih jednostavno moram objaviti!

U Koprivnici mi je lijepo, tu sam rođen i tu su svi moji. Dosad smo objavili dvadesetak knjiga i već sam oformio ekipu stalnih suradnika. Tu kao i u svakoj sredini ima sposobnih ljudi i drago mi je da sam im mogao pružiti mogućnost da se dokažu kao kvalitetni prevoditelji, dizajneri, lektori, tiskari itd. Od lokalnih struktura nisam tražio pomoć jer ne želim nikoga opterećivati svojim idejama. Dosad se potrefilo da nismo promašili ni jedan naslov — svi su se barem pokrili, a veći smo dio doštampavali pa nam nikakva pomoć nije ni bila potrebna.

Srećko Munja brži je od Lare Croft

Objavili ste Frankensteina Mary Shelly nakon što ga je objavio splitski Partenon, a u pripremi je i Zlatno tele Iljfa i Petrova, premda ga, ako se ne varam, pripremaju i Vrhovi svjetske književnosti. Je li to nedostatak komunikacije između izdavača ili vjerujete da možete napraviti izdanja koja će kvalitetom i cijenom biti konkurentna na tržištu?

— Iz vlastita iskustva mogu reći da je komunikacija između izdavača teško ostvariva. Tako sam na početku u svojoj naivnosti tijekom razgovora nagovijestio da planiram objaviti naslove: Paklena naranča, Blade Runner ili Hi-fi, a za Cohenove Divne gubitnike imao sam čak i potpisan ugovor, no sve spomenute naslove objavili su drugi. Nakon što sam izgubio Gubitnike dogovorio sam se s Feralom da im prepustim Patti Smith i Cohena, a ja da radim Loua Reeda i Dylana. Za rokerske knjige malo je zainteresiranih pa se lakše dogovoriti, a svako je izdanje više nego dobrodošlo.

Nije li Reiserove stripove trebalo objaviti na većem formatu, jer imam dojam da se njegov anarhoidni grafizam na malom formatu, za razliku od novinskoga poletovskog na kojemu smo ga upoznali, gubi u neprepoznatljivosti?

— Fanovski gledano to bi svakako bilo bolje, ali priklonili smo se tržišno simpatičnijoj i jeftinijoj varijanti. S obzirom da se stripovi slabije prodaju računali smo da će ga obožavatelji svakako kupiti, a u ovom formatu prolazi i kao originalan i ne preskup dar. Ta se logika potvrdila i na tržištu pa smo sve četiri Reiserove knjižice prodali u petsto do osamsto primjeraka.

Stripove volim još od đačkih vremena dok smo ispod klupe čitali Čeličnu Pandžu, Pauka ili Srećka Munju (poslije Taličnog Toma i Lucky Lukea) po kojem smo i prozvali našu strip biblioteku. Iako se vjerojatno većina neće složiti sa mnom, strip mi je i danas zbog autorske kreativnosti, premda tehnički inferioran, mnogo zanimljiviji od konfekcijski plastičnih i zatupljujućih videoigara. Ozbiljnija usporedba Lare Croft s bilo kojim od Reiserovih antijunaka bila bi pogubna za simpatičnu gospođicu.

Pretpostavljam da je Šareni dućan koprivnički kulturni stožer. Kakva je koprivnička kulturna scena danas?

— Stožer smo po tome što svi rokeri, pisci i likovnjaci dolaze u naš dućan kupovati CD-e ili knjige. Rokeri su se malo pritajili, pisci su nešto aktivniji, a čini mi se da je likovna scena trenutno najjača. Uostalom, to je oduvijek i bilo slikarsko podneblje. U prvoj polovici prošlog stoljeća Koprivnica je zahvaljujući izdanju Vinka Vošickog bila poznata i po izdavaštvu. Bio bih vrlo zadovoljan ako jednog dana uspijemo djelić te prepoznatljivosti našem gradu vratiti i izdanjima Šarenog dućana.

Razgovarao Kruno Lokotar