Prštanje dionica

Prštanje dionica

Giuseppe Verdi: La Traviata, Covent Garden, 1994, Decca, 135 minuta

Kada je u jesen 1994. godine Richard Eyre, umjetnički direktor National Theatrea, režirao svoju prvu opernu predstavu La Traviatu na pozornici Covent Gardena, uspjeh je bio senzacionalan. Više je razloga tome. Osim jasne, stilski besprijekorne redateljske vizije bazirane na tradicionalnom pristupu s precizno razrađenim detaljima i istančanim osjećajem za riječi i glazbu, tom uistinu spektakularnom uprizorenju svoj veliki doprinos dao je, ravnajući prvi put u svojoj dugoj karijeri izvedbom Traviate, sir Georg Solti. Orkestar pod njegovom dirigentskom palicom zvuči poletno i nenametljivo u savršenom skladu sa solistima, među kojima se posebno izdvajala mlada rumunjska sopranistica Angela Gheorghiu debitirajući u ulozi pariške kurtizane Violette Valeréry. Umjetnica čiji veličanstveni glas s lakoćom izvodi tehnički zahtjevne lirske arije na kraju prvog čina, kao i intimnije dramske dubine nastavka, i fizičkim se izgledom odlično uklopila u ulogu. Ženstvena, karakterno istodobno snažna i lomna, pjevački i glumački izražajna Violetta osigurala je Angeli Gheorghiu status velike operne zvijezde čija karijera i dalje napreduje (Massenetova Manon u kojoj je nastupila, proglašena je najboljom opernom snimkom protekle godine u izboru časopisa Gramophone).

Izuzetno dobrog partnera Angela Gheorghiu imala je u Franku Lopardu. Njihove zajedničke dionice pršte gotovo opipljivim emocijama ljubavi i mržnje. Autoritativan nastup Lea Nuccija u ulozi Giorgia Germonta odlično je odgovarao karakteru oca koji prekasno spozna dubinu žrtve koju je zbog ljubavi počinila Violetta. Zbog visoke kvalitete cjelokupne izvedbe teško je izdvojiti najuspjelije trenutke pa treba istaknuti da je gluma na vrhunskoj razini kao i pjevanje. Najpoznatije arije izvdene su s tolikom superiornošću da se izbor može temeljiti isključivo na našim simpatijama prema nekoj od njih poput Sempre libera, Addio al passato, Parigi, o cara ili Dite alla giovine, primjerice.

Pri izradi scenografije kao i kostimografije, ideja vodilja bila je boja koja podcrtava emotivni karakter prizora. Violettin salon boje starog zlata u prvom činu, sivo plava boja zime koja prevladava na početku drugog čina, te njezin kontrast sa spektakularnom, u svojoj monumentalnosti istodobno impresivnom i gotovo zastrašujućom scenografijom Florina salona toplih boja u kojem se pojavljuje u crno obučena Violetta na njegovu kraju. U trećem činu prisutne su samo dvije boje — crna i bijela, kako u kostimografiji, tako i u scenografiji, uz uspjelo korištenje svjetla i sjene, što pojačava kontrast života i neizbježne smrti.

O kvaliteti produkcije i njezinom odjeku najbolje govori podatak da je BBC nedugo nakon premijere pohitao ovjekovječiti je na filmu, tako da imamo priliku uživati u vrlo dobroj kvaliteti slike kao i u odličnom dolby-digital zvuku i uvijek iznova uvjeriti se da se radi o tako rijetkom glazbnom događaju koji uistinu zaslužuje epitet remek djela. Opernu izvedbu koju je pokazala HRT u emisiji Opera-box sad možete gledati i slušati na tehnički savršenom DVD-u. DVD je izdala Decca, a u knjižici koja prati izdanje objavljen je kraći kritičarski osvrt na četiri jezika (ne i na hrvatskom), te sadržaj svih prizora što će olakšati praćenje onima koji izabrali ovaj DVD kako bi se upoznali s Verdijevom Traviatom.

Goran Ivaniš