Pronađena bit

Pronađena bit

Površinski, lakogledljiv i zabavan sloj, premda prisutan tijekom cijele drame, postupno će se rastvarati pred onim ozbiljnijim, koji postaje i dublji no što se očekuje

Naizgled najprovokativniji dio drame izraelske autorice Edne Mazya, činjenica silovanja koje su na dječjem igralištu počinili maloljetni mladići nad djevojčicom, te suđenje počiniteljima kao okosnica radnje, bit će tek poticaji nizu značenja koja će se pred nama dio po dio otvarati tijekom predstave, djelujući i snažnije od te početne situacije. Igra koja prerasta u silovanje neće biti završena samim činom — ovdje se i pojam silovanja i pojam igre višestruko redefiniraju i ispituju na nekoliko razina. Jukstaponiranje prostora sudnice i igrališta u kojima se odvija radnja ta će dva svijeta — odrasli i dječji — koji bi po gotovo svemu trebali biti drukčiji, dovesti do posve novog odnosa. Početna određenost i sigurnost sudnice kao mjesta u kojem očekujemo pravedan kraj onoga što se događalo vrlo će brzo biti narušena spoznajom da suđenje nije ništa drugo do opet jedna igra, samo na višoj razini, u kojoj djevojka ponovno proživljava mučenje, ovaj put verbalnim putem, a glavni krivac i dalje manipulira ostalima bez posljedica. Dječje igralište, lišeno oznaka naivnosti i bezazlenosti, tako postaje umanjen model odnosa koji se razvijaju i unutar svijeta odraslih, igra djece dobiva svoju presliku u odvjetničkoj igri koja, zbog osviještenosti sudionika i boljega poznavanja kodeksa (koje ih pak neće priječiti da moralno pokleknu), postaje još provokativnijim dijelom drame.

Granice igre

Prvobitno pitanje granice do koje dječja igra može doći dovodi do spoznaje da su granice pomaknute na svim razinama, a mreža odnosa među ljudima putem pojmova igre, žrtve, izazivača, sve se više isprepleće i prožima oba svijeta. Djela koja čine tinejdžeri, odnosi manipulatora i manipuliranih, pristalica i protivnika, ali i oni muško-ženski, koji se uspostavljaju već u djetinjstvu, postaju čak manje šokantni od činjenice da će se nastaviti i poslije te da u takvu svijetu nema zaštite nad onima koji su na pravoj strani. Na ovoj razini drama će nadići sam problem mladih i govoriti o društvu i svijetu u kojem je uporište ne samo pomaknuto nego gotovo nestalo, te samo oni koji znaju kako se igraju mind games mogu sebi osigurati modus preživljavanja.

Prikazivanje tih dubljih slojeva drame zahtijeva spretnu režiju i još više glumačku snagu, a ansambl Teatra Exit uspio je u oba elementa. Režija Hane Veček i Edvina Liverića jasna je, odmjerena i dorečena, s jednostavnom i efektnom scenografijom, kao i nenametljivom, a ipak sugestivnom zvučnom pozadinom (Ivan Marušić Klif), što sve zajedno ostavlja najviše prostora samim glumcima. Daria Lorenci uvjerljivo će spojiti naivnost mlade djevojke sa željom za pronalaženjem identiteta kroz osjećaj pripadanja skupini, Janko Rakoš odličan je u ulozi manipulatora, čija će perfidnost, kao tamna strana komada, baciti sjenu sumnje na dječju nezrelost. S Rakanom Rushaidatom, Franjom Dijakom i Hrvojem Kečkešem on čini uigran glumački tim, koji uravnoteženo funkcionira tijekom cijele izvedbe, prožimajući čvrstu, energičnu glumu nizom detalja kojima su fino iznijansirani odnosi njihovih različitih karaktera, ne zaustavljajući se samo na temeljnoj podjeli na likove u sudnici i one na igralištu, nego i unutar njih pronalazeći prostore za razradu.

Sudska drama

Stoga ova predstava, iako s jedne strane u svom određenju bliža drami za mlade — jer ih uzima za protagoniste i vjerno preslikavajući njihov način komuniciranja, s podosta odličnog humora, te s druge služeći se dobro nam poznatim i popularnim modelom sudske drame (koji, upravo zbog popularnosti i zasićenosti u televizijskim serijama može i pri gledanju ove predstave stvoriti osjećaj već viđenog) neće biti ni tipična ni banalna. Površinski, lakogledljiv i zabavan sloj, premda prisutan tijekom cijele drame, postupno će se rastvarati pred onim ozbiljnijim, koji postaje i dublji no što se očekuje. A tome će jednako pridonijeti i sam tekst drame i kvaliteta izvedbe Exitovih glumaca.

Ljubica Anđelković