Povratak u krizu identiteta

Povratak u krizu identiteta

Natalie Zemon Davis, Povratak Martina Guerrea, Konzor, Zagreb, 2001.

Nedavno je nogometaš Milana Zvonimir Boban izjavio da se vraća hrvatskoj kulturi. Svatko normalan odmah se zapitao: Što je to za hrvatsku kulturu učinio Zvone Boban? Je li režirao opere, barem sletove, pjevao ili plesao, je li s mažoretkinjama — jer u nas su i one pojam kulture na državnim jaslama — u skraćenoj odori članica vojnog puhačkog orkestra vrtio štapićima? Kaže da piše pjesme, i ja mu ovim putem šaljem poziv za bezuvjetnom reprezentativnom objavom u kulturnom magazinu »Godine nove«, s honorarom, jer pjesme u ladici baš ničemu i nikome ne služe, čak nismo sigurni da postoje.

Vratit ću se tamo gdje nikad nisam bio

Čelo se nabralo od silna mišljenja, ali sjećanja niotkuda. Da je rekao kako se vraća na mjesto Ćirina malog od palube, sekretara nogometne reprezentacije, budućeg funkcionera, športskog djelatnika — može. No, tko je Zvone Boban u hrvatskoj kulturi? Postoji li uopće?

Čini se da se ipak čovjek ne može vratiti tamo gdje nikad nije bio. No, padne ti na pamet da je u širem, a opet elementarno građanskom pojmu kulture, Zvone Boban, taj intelektualac tankih okvira i student povijesti, javna ličnost velikog utjecaja na one koji baš ne selektiraju riječi ni rečenice, itekako, ne mogao, nego trebao barem jednom učiniti nešto za hrvatsku građansku kulturu. Kad su skinsi tijekom projekcije masakrirali gledatelje dokumentarnog (da netko ne pomisli da je Boban glumac) filma u kojemu Zvone ima jednu od glavnih uloga nije se oglasio, ali baš nikako. Baš kao ni Prosinečki. A on je — još tamo od maksimirskih dana — jedan od gurua tih nasilnika, koji prekidaju film u kojemu on glumi. No, zamislimo da se Zvone vratio u Hrvatsku, na studij povijesti, i tu zatekao, kao što nije, studenta povijesti Zvonimira Bobana. Reći ćete apsurdno, nemoguće, jedan je Zvone.

Eh, danas je lako. Kažeš »legimišite se molim«, pardon, »osobnu iskaznicu molim«, i stvar je riješena. Pogledaš JMBG, javiš centrali, pardon, središnjici, usporediš, poslušaš raport, pardon, prijavak, i riješiš slučaj. Jedan je Zvone. Drugi je lažni. Jedan je JMBG, a tu su još i fotke, potpisi, dossieri uopće. Time barem obilujemo.

Ali, nekad. Eh, nekad je sve kažu bilo jednostavno, a nije baš tako. Nekad je sve moglo biti silno komplicirano. Recimo, priča o Martinu Guerreu, čovjeku koji se vratio tamo gdje je, za razliku od Bobana zaista bio, ali tamo je već zatekao — Martina Guerrea. Kao što vidimo povratak je teško pitanje. U oba slučaja zajamčena je kriza identiteta.

»U Languedocu 1540-ih godina, jedan bogati seljak napušta svoju ženu, dijete i posjed i godinama se o njemu ništa ne čuje, vraća se, ili bar tako svi misle, no nakon tri ili četiri godine ugodnog braka, žena izjavljuje kako ju je taj varalica nasamario i izvodi ga pred sud.«

Kriza identiteta izbliza

To je istinita okosnica jedne od najluđih priča o identitetu, ženskom pitanju, pravdi i slično, po kojoj je do danas napisana drama, dva romana, opereta i snimljen film. Slučaj je zabilježio pedantni sudac — kao što je epopeju Montailloua po kojoj je Emmanuel Le Roya Ladurie napisao fascinantnu monografiju oksitanskog sela s prijelaza 13. u 14. stoljeće — zapisao revni inkvizitor, i danas nam dođe da proplačemo što u Hrvatskoj nije bilo tako razgranatih sistema represije i kontrole, pa da i mi doznamo ponešto o precima. Povratak Martina Guerrea čudesna je pripovijest po istinitom događaju, višekratno publicirana, bestseler još u 16. stoljeću. Natalie Zemon Davis, o čijem je djelu teško odredivih žanrovskih uzusa ovdje riječ, potaknuta suradnjom na filmu napisala je taj historigorafski bestseler kako bi korigirala sva odstupanja od historijske istine do kojih je došlo pri ekranizaciji i, u skladu s naravi medija, najvećoj popularizaciji i mitologizaciji slučaja. I učinila je to maestralno. Povratak Martina Guerrea je knjiga, rekonstrukcija slučaja, koja iznad svega postavlja pitanje prava i pravde. Naime, nakon što pravi Martin Guerre napusti svoju bračnu ložnicu, dijete i posjed, pojavi se čovjek koji se predstavi kao Martin Guerre. To suseljani prihvate, prihvati i žena, koja pored njega u braku procvate, dok je ona prva faza braka s istim bila itekako bodljikava. Stvar hoda nekoliko godina, sve je na svom mjestu, a onda, zbog pritiska imovinskih odnosa unutar porodice dođe do parnice na kojoj se pokušava utvrditi kako je riječ o lažnom Martinu Guerreu. Optuženi Martin, uz kooperativnu suprugu, gotovo uvjeri sud da je on taj za kojeg se predstavlja, što potvrde i brojni svjedoci, ali u odsudnom trenutku pojavi se pravi Martin Guerre i varalica bude osuđen na — smrt. Čak i bivša, još maloprije vjerna, u strahu za vlatiti život, u bezizlaznoj situaciji, pritisnuta svjedočenjima, tvrdi da je prevarena. Činjenica je da nikome pojavom lažnog — jer radilo se o nadarenom varalici Arnaudu du Tilhu, čovjeku iznimne biografije i nevjerojatne memorije — nije nanesena šteta. Dapače, bračna ložnica funkcionirala je bolje nego ikada, posjedi, pomalo... Gledano funkcionalistički, s obzirom na to koji Martin Guerre bolje funkcionira u sustavu, sve je na strani vješta krivotvoritelja identiteta.

Nameće se pitanje koga je tu trebalo osuditi? Onoga koji je napustio ženu i posjed ili onoga koji je sve doveo u red? Svi svjedoci procesa, od kojih je jedan i Michael de Montaigne, osjetili su nepriličnost pravde u tom slučaju i intimno suosjećali s kršiteljem zakona.

Knjiga Povratak Martina Guerrea Natalie Zemon Davis historijski je bestseler u najboljem smislu riječi, suvremeni historijski roman kakav se piše u zemljama koje su se odredile prema svojoj povijesti, sredile arhive i dossiere, u žanru kakav će u nas, eventualno, biti razvijen u dalekom futuru. To će biti vrijeme u kojemu se ljudi neće moći vraćati tamo gdje nikada nisu bili, kao Zvonimir Boban u hrvatsku kulturu. Pored JMBG-a, dossiera i normalno senzibilizirane javnosti takve prevare izvrgavaju se ruglu, jer ne živimo u Languedocu sredinom 16. stoljeća. Ili, možda...?

Kruno Lokotar