Ponovno otkriveni slikar

Usprkos relativno jednostavnoj i lako čitljivoj stilskoj paraboli, za koju autorica ističe da nam se može činiti »jednosmjernom i neproblematskom«, upravo je slojevitost, vidljiva u mnogobrojnim varijacijama, naoko istih ili uskih tematskih raspona, osnovna odlika njegova stvaralaštva

Ivanka Reberski, Ivo Režek: realizam kao slikarska konstanta, Institut za povijest umjetnosti, Gradski muzej Varaždin, Skaner studio, Zagreb — Varaždin, 2001.

Tijekom čitavog dvadesetog stoljeća razvoj osnovnih usmjerenja likovnog modernizma bio je nerijetko isprepleten izrazima koji su težili preusmjerenju napretka u umjetnosti, afirmirajući realističko, klasicizirajuće prikazivanje zasnovano na tradicionalnim vrijednostima. Ova teza povjesničara umjetnosti i kustosa Roberta Storra, autora izložbe Modern Art despite Modernism održane u Museum of Modern Art u New Yorku 2000. godine, potkrijepljena je djelima velikih umjetničkih osobnosti, od Picassa i Deraina do Dixa i Beckmanna, a može se primijeniti i na situaciju u hrvatskom slikarstvu, posebice na kompleks realizama dvadesetih godina. To iznimno bogato i vrijedno razdoblje hrvatskoga slikarstva, u kojemu su se naši umjetnici stilskim htijenjima približili matici tadašnje europske umjetnosti, a čiji su utjecaji, prema riječima Božidara Gagre, djelovali kao »nagao udarac suprotnog vjetra u još nerazvijena jedra našeg modernizma«, detaljno je obradila i valorizirala povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski u knjizi Realizmi dvadesetih godina (Institut za povijest umjetnosti, ArTresor studio, Zagreb, 1997). Slikar Ivo Režek svojim je djelom značajno sudjelovao upravo u tom segmentu razvitka hrvatskoga slikarstva, pa je njegova nedavno predstavljena monografija logičan rezultat znanstvenog istraživanja iste autorice. Određenje iz naslova — realizam kao slikarska konstanta — svjedoči o Režekovu temeljnom stilskom usmjerenju, ustrajno razrađivanu tijekom cijeloga života.

Monografija Ive Režeka, čiji su izdavači Institut za povijest umjetnosti, Gradski muzej Varaždin i Skaner studio, zaokružuje na znanstveno utemeljen način poznavanje njegova djela te mu određuje mjesto u korpusu hrvatskoga slikarstva dvadesetog stoljeća. Prethodila joj je slikareva retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu i Gradskom muzeju u Varaždinu 1998, zahvaljujući kojoj je prikupljen velik broj zagubljenih i do tada nepoznatih radova. Bez njih kritička rekonstrukcija Režekova opusa u ovom opsegu zasigurno ne bi bila moguća.

Autorica je pozornost usmjerila ponajprije na analizu i valorizaciju umjetnikova djela, dok detalje o njegovu životu saznajemo kroz autobiografski zapis kojim monografija započinje i životopis (uz koji su reproducirani i mnogi dokumenti i fotografije), kojim završava. Ivo Režek rodio se 1898. u Varaždinu, a umro je 1979. u Zagrebu. Svoje formalno umjetničko obrazovanje započinje 1915. na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a nastavlja nakon rata na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, gdje je i diplomirao. Godine 1924. odlazi u Pariz. To je vrijeme njegova intenzivnog umjetničkog djelovanja: izlagao je samostalno te na velikim pariškim revijalnim izložbama, kao i izložbama u Pragu. Tada je upoznao i slikara Andréa Deraina. U Zagreb se vratio 1931, gdje nastavlja stvarati i izlagati, a 1947. postaje profesorom Akademije likovnih umjetnosti, na kojoj predaje do umirovljenja.

Između Picassa i Derainea

Ivanka Reberski u Režekovu opusu prepoznaje nekoliko zaokruženih razvojnih cjelina ili faza, uvjetovanih umjetničkim sazrijevanjem, primanjem poticaja i promjenama mjesta boravka i stvaranja, koje će se međusobno razlikovati u kvalitativnim dosezima, tematskim interesima i stilskim varijacijama. Usprkos relativno jednostavnoj i lako čitljivoj stilskoj paraboli, za koju autorica ističe da nam se može činiti »jednosmjernom i neproblematskom«, upravo je slojevitost, vidljiva u mnogobrojnim varijacijama, naoko istih ili uskih tematskih raspona, osnovna odlika njegova stvaralaštva. Najranije slikarevo razdoblje, obrađeno u poglavlju Ishodišta slikarskih početaka (Varaždin — Zagreb, do 1918), dokumentirano je tek s nekoliko sačuvanih slika i pokazuje usvajanje svojevrsnih postimpresionističkih osnova s kojih će krenuti dalji slikarski razvoj. Slijedi najvažnija dionica, praško-pariško razdoblje, koje traje od 1919. do 1931. godine, a analizirana je u poglavljima Pariško-praško razdoblje — studij i pretpostavke i Neoklasična stilska komponenta kao Režekova europska participacija. Zaokupljenost formom, vidljiva još u doba praškoga školovanja, zadobila je pun intenzitet u Parizu, u blizini i pod utjecajem Derainove klasične uzmjerenosti i Picassova povratka figuraciji. Tada nastale poznate slike, Harlekin (1924), Portret slikara Vene Pilona (1925), Indijka (1926) i ciklus s motivom kupačica (1926), svjedoče o čvrstoj definiranosti njegova neoklasičnog stila i dokaz su, kako ističe Ivanka Reberski, slikareva uspostavljanja »ravnomjernog hoda s magistralom vremena«. Nakon povratka u domovinu 1931. godine, osim što nastavlja njegovati figuraciju, koja poprima oznake magičnog realizma, u Režekovu se opusu počinje pojavljivati regionalna tematika — prizori zagorskoga sela. Analizirajući slike iz toga razdoblja u poglavlju Klasično i regionalno kao komponenta »režekovskog realizma« (1931-1950/55), autorica ga naziva »zemljašem izvan Zemlje«, upozoravajući na često postojanije i uvjerljivije stvaranje regionalnog stila od mnogih umjetnika koji su ga pokušavali ostvariti kao članovi grupe Zemlja. Tada se pojavljuje i motiv zagorske krčme kao jedan od temelja Režekova regionalnog opusa. U posljednjoj dionici slikareva stvaranja, obrađenoj u poglavlju Na intimističkim izvorištima (1950/54-1979), zbog ustrajavanja na dostignutom figurativnom izričaju, njegovo djelo biva potisnuto izvan suvremenih likovnih zbivanja. Režek ostaje vjeran tradicionalnim temama (portret, pejsaž, mrtva priroda), u kojima, intenziviranjem kolorita, postiže »kvalitetu intimističke sadržajnosti«.

Režek kao slikarska konstanta

Ivanka Reberski s pravom posebnu pozornost pridaje Režekovu crtačko-grafičkom opusu i sakralnoj dionici, posvetivši im zasebna poglavlja. Tridesetih godina Režek se, potpisujući svoja djela pseudonimom Ives, angažirao u području društvene i političke karikature (vrijedi izdvojiti suradnju u humorističnom listu Koprive) čija kvaliteta upozorava na uspješno kritičko prepoznavanje svakodnevice. S druge strane, sakralna dionica, započeta šezdesetih godina monumentalnim fresko-ciklusom Križnoga puta u crkvi Majke Božje na Trsatu, pokazuje slikarevu posvećenost univerzalnim vrijednostima i stavlja ga uz bok Šulentiću i Dulčiću, koji su baveći se sakralnom tematikom ostvarili vrijedne umjetničke dosege.

Kvalitetno oblikovana monografija (autor grafičkog oblikovanja je Ratko Janjić — Jobo) uz mnoštvo reprodukcija donosi kritički uvid u slojevitost stvaralaštva Ive Režeka, valorizira njegov prinos hrvatskom slikarstvu dvadesetog stoljeća kao i europski kontekst njegova slikarstva. Opsežnim katalogom djela, popisom samostalnih i skupnih izložaba te bibliografijom dodatno je upotpunjeno znanje o umjetniku koji je slikarskim neoklasicizmom znatno participirao u raznolikom kompleksu realizama dvadesetih godina, a ustrajavanjem na modalitetima realističkoga prikazivanja kao slikarskoj konstanti stvorio zaokružnen i bogat opus s neporecivom važnošću za hrvatsku umjetnost proteklog stoljeća. Ivanka Reberski ovom monografijom stoga nije pridonijela samo spoznajama o stvaralaštvu Ive Režeka, nego i boljem razumijevanju korpusa hrvatskoga modernog slikarstva.

Petar Prelog