Pokazivati, a ne arhivirati
Arhiva, Galerija ULUPUH, izložba fotografija članica Sekcije za fotografiju, siječanj 2002.
Gužva koja se stvorila u galeriji ULUPUH-a u Tkalčićevoj ulici za svečanog otvaranja izložbe fotografija Arhiva bila je jasan pokazatelj da publiku i kulturnu javnost doista zanima što i kako rade fotografkinje domaće scene.
Umjetnice su se predstavile malim brojem fotografija, a izložba je svoj naziv vjerojatno zaslužila i zbog portfolija autorica koji se mogu prelistavati u samoj galeriji. S činjenicom da je unaprijed bio zadan broj fotografkinja, naime članica Sekcije za fotografiju ULUPUH-a, i da nije bilo selekcije koja bi se trebala opravdavati, čini se da tu sve počinje i prestaje. Naime, kustosici izložbe Marini Viculin kao da nije dano previše prostora za manipuliranje. Trenutne profesionalne preokupacije svake autorice i one ekspresivno promišljenije predstavljene su fragmentima njihova rada, a ideja za bolji uvid u njihov oeuvre bila je zamišljena pregledavanjem spomenutih portofolija umjetnica, te mogućnošću služenja tehnologije kompjutorskog medija. Uz katalog priložen je i CD istog sadržaja.
Nada Orel deklarira se kao eksperimentalna fotografkinja. Fotografije listova Zlate Vucelić koja je bila nacionalni predstavnik na međunarodnoj izložbi Mjesec fotografije u Bratislavi u studenom prošle godine, sa zaštitnim znakom — tonovima sepije, nadovezuju se na uspješnu seriju gornjogradskih motiva (pandan isto motiva fotografijom u boji postavila je Erika Šmider).
Od mlađe generacije autorica ističu se Ivana Vučić sa zanimljivom serijom modne fotografije u retrostilu retuširane fotografije, Ana Opalić s portretima, Slavica Subotić, Sandra Vitaljić s kalifornijskim putopisom San Francisca, Mare Milin i Mara Bratoš, koje traže vlastiti stil i izraz. Objavljuju fotografije u modnim i političkim časopisima i dnevnim listovima, a miješaju se razni žanrovi — od dokumentarnog i reportažnog, preko portretne, do modne i teatra.
Neki kustosi i kritičari naglašavaju razlike u umjetničkoj ekspresiji spolova, te muškom i ženskom viđenju. Nije li optical unconscious (Walter Benjamin) zajedničko i jednima i drugima, ljepilo što ih povezuje?
Izložba Arhiva, premda fragmentarno daje uvid u fotografsku scenu, možda nije ispunila do kraja očekivanja, ali je dala do znanja da neke od autorica kvalitetno razmišljaju i posjeduju artikuliranu sintaksu vlastitog izraza.
Iva Brezovečki-Biđin
Klikni za povratak