O predloženoj smrtnoj osudi za ć, dž, ije

Kako je već navedeno u prošlome prilogu, u časopisu Govor, u 1. broju za 2001, izašlome koncem te godine, sveučilišni profesor dr. Ivo Škarić objavio je raspravu »Kakav pravopis (između fonetike i fonologije)«. Teze iznesene u tome napisu naišle su na emocionalno i općeracionalno uglavnom negativan odjek u javnosti, što je razumljivo s obzirom na sadržaj samih tih teza, ali diskusije nije bilo, bar ne stručne, i zato je sámo pitanje ostalo unekoliko ipak otvoreno.

Škarić je iznio cijelu jednu koncepciju o izgovoru u hrvatskome standardnom jeziku, a on smatra da hrvatsku standardnu normu predstavlja ležerni razgovorni jezik velikih gradova, prvenstveno Zagreba. To znači da je osnovno pitanje je li Škarić u pravu što se tiče hrvatske izgovorne norme, jesu li ispravni njegovi polazni teorijski pogledi, a onda se tek valja pozabaviti konkretnim Škarićevim prijedlozima.

Škarić smatra da bi na temelju norme zasnovane na (navodno) prosječnom izgovoru većine govornika hrvatskoga standardnog jezika trebalo provesti sljedeće izmjene u hrvatskome glasoslovlju, grafiji (slovopisu) i ortografiji (pravopisu):

1. Ukinuti u pisanju razliku između č i ćkao i dž i đ te pisati samo č i đ, jer većina govornika ne provodi to razlikovanje u govornoj praksi;

2. Ukinuti razlikovanje je i ije u suvremenome refleksu starohrvatskoga jata prema shvaćanju da kao što je dosadanje je od jata jednako svakomu drugom kratkom je (primjerice čovjek od jata i odjek ne od jata), tako je i dosadanje pisano ije od jata jednako svakomu dugom je, dakle da je pisano ije (od jata) primjerice u vijéćati jednako dugomu je u jéčati (ne od jata).

3. U slijedu i + vokal ne umeće se j ako je slijed io (nosio, studio, prionuti, iole), ali umeće se j u drugim sljedovima (kemija, očiju, ušiju i slično), pa bi, uz neke iznimke, trebalo izostaviti j i kad iza i slijede drugi vokali, dakle kemia, očiu, ušiu.

4. Trebalo bi u pisanju uvesti razliku između samoglasničkoga i suglasničkoga glasa r tako da se samoglasnički r (u prst, crta i slično) piše s malom okomitom crticom ispod slova, što je u skladu sa znanstvenom transkripcijom Međunarodne fonetske udruge (International Phonetic Association — IPA).

To bi bili Škarićevi prijedlozi zasnivani na njegovu viđenju hrvatske jezične norme, prvenstveno glasovne, i to u vezi s pravopisom i slovopisom. Prema Škarićevu mišljenju jezična bi se norma morala temeljiti na »prirodnom« govoru prosječnih više-manje obrazovanih stanovnika velikih i uopće većih gradova. Tu Škarić misli na nevezano, svakodnevno, ležerno ostvarivanje govora, dakle na ono što se obično zove razgovornim jezikom u svakom gradu različitim. Škarić misli samo na normu u izgovoru i pisanju, ali norma je cjelina i ne može imati jednu podlogu za izgovor pa onda i za pisanje, a drugu za gramatičke i rječničke osobine. Naime, kada bismo prihvatili da nam je potrebna nova norma (a ne samo nadopunjena i modernizirana ona postojeća), i kada bismo prihvatili Škarićevo shvaćanje o podlozi norme, onda bismo primjerice u gramatici morali priznati u kondicionalu oblike ja bi, mi bi, vi bi (umjesto ja bih, mi bismo, vi biste), a u rječniku bismo se morali pomiriti s najrazličitijim barbarizmima koji su u svakodnevnoj uporabi u nevezanu govoru.

U današnjoj su Europi standardni jezici uglavnom svi već normirani. Norma kontinentalnih jezika zasniva se danas na naslijeđenom tradicionalnome normativnom sustavu, a norma standardnog engleskoga na kodificiranoj govornoj praksi jedne točno određene elite. Nigdje se ne misli o kakvoj bitnoj promjeni postojeće norme i nema nikakva razumnog razloga koji bi nas tjerao da budemo iznimkom u Europi. I drugdje postoji razgovorni stil jezika pa on u nekim jezičnim sferama postupno utječe na standard, uklapajući se uglavnom diskretno u sustav. No nitko ne smatra da treba napustiti dosadanju normu i stvarati novu na temelju razgovornoga jezika, pa radilo se makar i o razgovornome jeziku inače jezično obrazovanih osoba.

O prijedlogu za ukidanje opreke č/ći dž/đ trebalo bi govoriti u kontekstu raznih drugih prijedloga za reformu hrvatske latinice (o tome ću možda i pisati jednom drugom prilikom). Što se tiče samoga glasovnog problema, ima raznih jezika u kojima se neki glas koji se zaista jednako izgovara, piše na razne načine. Tako se glas u u poljskome (u i ó) i dugi u u češkome (ú i ś) piše dvojako uz savršeno identičan izgovor, i nikomu ništa. U hrvatskome je druga situacija: č i ć, a tako i dž i đ, ne izgovaraju svi na isti način, što i sam Škarić priznaje, nego, možda, samo većina. Zaista je neobična želja dezavuirati one koji govore u skladu s normom u korist onih koji normu ne poštuju. I zašto jezik lišiti mogućnosti da slikar ispod akta napiše »Spavačica bez spavaćice«. Zar to ništa ne govori?

Ukidanje grafijske razlike između dugoga i kratkoga jata druga je Škarićeva ideja. Ona se temelji na mišljenju da je dugi jat isti je iz kratkog jata samo izgovoren s dugim e. Ta tvrdnja vrijedi samo za razmjerno rijedak takozvani sekundarno produženi jat (primjerice u vjéštac, djédo, Vjéko, gen. mn. mjęra, gen. jd. ponedjeljka prema nom. jd. ponedjeljak s kratkim je, i slično). No nije istina da se obični dugi jat, pisan danas ije, izgovara jednako kao produženi. Ne ostvaruje se jednako ije u leptir lijeta i je u pet ljeta — u tome drugom slučaju j se stapa s l u glas lj, a u lijeta ostaje l. Istina jest da u razgovornome jeziku pojedinaca dolazi do izjednačivanja diftonga ije i produženoga je, ali ne vjerujem da bi itko u Europi u sličnoj takvoj prilici zahtijevao za svoj jezik promjenu pravopisa i izgovorne norme.

Ostala su još dva pitanja. Što se tiče samoglasničkoga r, tu Škarić ima donekle pravo, ali predlaže loše rješenje (o tome drugom prilikom). A ako je riječ o j iza i i ispred drugog vokala, dosadanja se norma ustalila i nema razloga da ju mijenjamo. Quieta non movere (što je mirno, ne pomiči).