Nogometna hunjavica

Ajmo Žuti!, red. Dražen Žarković

Film Ajmo Žuti! gledao sam ljetos u Pulskoj areni, gdje mi se učinio posve simpatičnim, nimalo hohštaplerskim, pitkim i bezopasnim. Znajući do koje mjere nogomet teče žilama prosječnih Hrvata, očekivao sam da će ga oni zdušno prihvatiti, jer je za njih u svakom segmentu i rađen.

Avaj, Žuti, ništa od toga: film je dobio najnižu ocjenu publike, dok su se kritičari nadmetali u pronalaženju slabosti u njegovoj posve zaokruženoj cjelini. Dobro, slažem se da je tu riječ o filmu koji ni na koga neće ostaviti potresan dojam, ali čemu biti prestrog? Ajmo Žuti! posve se uklapa u ono što rade druge male europske kinematografije i posve uspješno ostvaruje svoje ambicije. Priča o dva navijača malog niželigaškog nogometnog kluba koji se nađu pred faustovskom dilemom pretvorbe možda i jest odviše jednostavna, a i klišeizirano — da ne kažem na prvu loptu — kurentna, no ništa od toga ne čini mi se ozbiljnim nedostatkom. Ovo je, prije svega, televizijski film, što nikad ne valja smetnuti s uma: a televizija samom svojom prirodom potiče male teme, drame koje razrađuju karaktere i ne kroče daleko varljivijim tlom velebnih autorskih ambicija.

Točno, pitanje mjesta koje nogomet zauzima u srcima naših sunarodnjaka, pogotovo u svjetlu potonuća ovog sporta nakon trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu, zasluživalo bi i ambiciozniji film, koji se ne bi libio postaviti i neka teška pitanja, dotaknuti se huliganstva, radikalizacije navijačkih skupina, identifikacijskih supstituta koje nogomet pruža, te više od svega ideologije gomile koja se prije desetak godina prelila s nogometnih tribina u tkivo društva i gorko ga zagnojila. Točno: nogomet je sjajan lakmus-papir psihe prosječnoga muškarca, kako je vješto pokazao Nick Hornby u svom romanu Nogometna groznica. Ako Ajmo Žuti! i nema tu težinu, barem je riječ o zdravu koraku u smjeru stvaranja normalnih malih filmova o svakodnevici koja nas određuje, daleko zdravijem od dobrog dijela trenutačne hrvatske produkcije.

Vladimir C. Sever